Pastirice u akciji

Beee, beeee! Čulo se blejanje već izdaleka. Požurile smo planinarskom stazom u želji da nađemo stado i da  barem nakratko osjetimo pastirski život u tom brdovitom, sinjskom kraju.

Kad ono pred nama na  stotine ovaca. Vrag će ga znati, na desetine ili stotine, ali radi vlastitog doživljaja  jednoglasno smo se složile da ih je bilo na stotine! Hahahaha… To se zove znanje o ovcama! Možda je tu bilo i ovnova, janjadi,  ali za nas su sve to bile ovce.

Pa, istina, nije nam ni bilo važno tko su i što su. Doživljaj je bio naći se na stazi s toliko ovaca i jednim blentavim  magarcem koji je u znak dobrodošlice namjestio gubicu i počeo njakati. Međutim, nemirne mu ovce nisu priuštile zadovoljstvo da se malo podruži s nama i da tu nešto podiže svoj magareći ego.  Izgurale su ga i otjerale dalje po kamenom putu, tako da nismo baš shvatile tko tu koga čuva jer mi smo nekako zaključile da bi magarac trebao čuvati ovce.

Od tog silnog meteža jedna se  ovca od straha i izgubila. Namjerno ili slučajno, nije nam rekla. Preplašeno se počela glasati. Razumjele smo mi odmah tu ovčju psihologiju, naročito Marija, koja je za čas  osvježila svoje davno  stećeno znanje.  Vrativši se natrag potjerala je ovcu iz žbunja i izvela  na  put.  Skakala  je ovca i zahvalno se motala oko njenih nogu sve dok nije odskakutala prema svome stadu.  I tako je titula pastirice našla svoju prvu vlasnicu.  

Ali možete samo zamisliti kako bi to bilo  da i mi ostale nismo zaslužile tu  prigodnu  titulu?  Bilo bi rugačine, aaa vi cure iz grada, pojma nemate! Pa ne bi nas opralo ni sto kiša! 

Međutim, potrudile smo se  da svoje  sposobnosti dokažemo  samo nekoliko stotina metara dalje. Naišle smo na krave koje su mirno pasle i pile vodu na obližnjem izvoru. Odmah smo uočile da imaju pozerske sposobnosti, stoga smo im omogućile da s nama u prednjem planu ovjekovječe svoj lijepo zaobljen stas  u stotinu poza.  

Nemilo smo slavile i nazdravljale novim životnim postignućima, čime nego obližnjom izvorskom vodom sa kojeg  i krave svakodnevno  slade svoja žedna nepca.

Stećena  ćemo znanje i vještine drugi put još bolje iskoristiti jer ćemo sigurno znati  raspoznati ovcu od ovna, kravu od bika kao i najbolje kuteve za poziranje s njima.  Pa recite da brzo ne učimo i da nismo rođene za pastirice!

Hahahaha, koji ludi dan, pun smijeha i zezancije  na stazi od Gljeva do Glavaša.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s