Sretno ti sine!

Moji blizanci

…Ninu, ninu, ninu , vatrogasci, vatrogasci dolaze! Dobro, mislim se, tu su ispred kuće, igraju se, napokon mogu malo porediti nered kojeg su napravili, posložiti igračke, popeglati robu……

Mir, tišina, e to je već opasno, nešto im se zanimljivo podvuklo pod kožu i okupiralo njihovu pažnju. Dolazim do vrata i imam što vidjeti. Kroz cijev netom kupljenog usisivača voda otječe u mlazovima. Šok! Što to radite? Pa mama nemoj nam smetati, vidiš da gasimo požar!!!

Ovako je to bilo prije nekih dvadeset i nešto godina.

A sad sine moj brojimo sitno! Još koji dan i “odlepršat” ćeš iz roditeljskog gnijezda. Vrijeme je da nakon godina hodanja i zabavljanja ti i tvoja Mare krenete svojim putem, u neki lijepi, samo vaš zajednički, ljubavlju obavijen svijet!

Htjela, ne htjela osjećaji me nose, sjećanja naviru! Čine me krhkom, osjetljivom, plačljivom… Najednom mi, kao nikada do sad kroz glavu prolaze trenuci tvoga rođenja, odrastanja, mladenaštva…

Prva vijest! Evo vidim jedno začeto dijete, vidim drugo… Da vidim, možda se negdje sakrilo i treće… Gospođo čestitam dobit ćete blizance!

Molim, blizanci!!!!!

Nevjerica, šok, pa zar je to moguće? Zar sam odabrana da osjetim tu neizmjernu životnu radost? Nikada ne bih ni pomislila da bih upravo ja mogla biti majka blizanaca jer ih je po mom tadašnjem poimanju mogla roditi samo neka “posebna” žena.

Preplavile su me emocije i u tom nestvarno – stvarnom stanju, okupana suzama otrčala sam do vašeg oca koji me čekao pred ordinacijom, niti ne sluteći koji mu dar od Boga prinosim. Reci mi, reci mi što se dogodilo? – u panici me ispitivao, ali vidjevši čudan izraz mog plačljivo – sretnog lica osjetio je da mu imam nešto predivno za reći.

Imat ćemo blizance!

U nama se sve izmiješalo. Nevjerica, pa opet plač, ali ovaj put u duetu…Bile su to suze radosnice koje su iskazivale zahvalnost, ushićenje i onu neopisivu ljudsku sreću.

Nikad neću zaboraviti taj naš prvi susret, vaše prve otkucaje srca. Javili ste mi se iz tada još nekog svog imaginarnog svijeta. Trenutno ste okupirali moj svijet, ušli u srce, jako, intenzivno! Iskreno, trebalo mi je vremena da dođem k sebi, ali i danas kada me pitaju koji je moj najsretniji životni trenutak uvijek spremno odgovaram. To je trenutak kada sam doznala da ću dobiti blizance.

To je moj najljepši životni doživljaj, najvelikodušnije i najveličanstvenije što mi je život mogao pokloniti. Najintezivniji i najupečatljiviji osjećaj kojeg sam ikada imala priliku osjetiti. Ima li jačeg? S njim još jedino mogu mjeriti osjećaj kada sam rodila vašeg starijeg brata.

Okupirali ste naše dane, noći, sve moguće dnevne i noćne trenutke. Tražili ste našu pažnju, zagrljaj, tople riječi, a kada bi samo na tren prestali bilo je bunta, revolta, plača… a od vaše se vriske “tresla” cijela kuća. Nije vas bilo lako pratiti, ali s vremenom smo naučili da ste najsretniji u našem zagrljaju. Tu smo vas čvrsto nastavili držali I tijekom odrastanja, ne dajući nikome, a pogotovo slučajnim prolaznicima i ulici da zauzmu naše mjesto.

Rasli ste neopterećeno, nestašno , a s vas trojicom braće nije uvijek bilo lako. Ali zato je uz mene uvijek bila šiba moje drage “prijateljice” masline koja vas je spremno dočekivala kada bi pretjerali s nestašlucima. Ponekad bi više plakali od uvrijeđenosti nego od šibe…

I tako misao po misao, uspomena po uspomena, slike ponovo dolaze, a suze teku.Prepoznajem u tim suzama iste one radosnice koje su se niz moje lice slijevale kada ste mi ti i brat navijestili dolazak. Sretna sam, presretna što ću s tobom za koji dan dijeliti sreću tvog najvažnijeg životnog događaja, tvoje vjenčanje.

Ali evo osjećam da teku i neke druge, do sada meni nepoznate. One koje mi u tišini moje sobe govore da odlaziš iz roditeljskog gnijezda i da više nisi onaj malac kojem treba roditeljski oslonac. Nisi više onaj nestašni dječarac koji je po vrtu gazio kupus , igrao se vatrogasaca s novim usisivačem, palio livadu, plačući dolazio doma jer su te braća u igri naljutila…

Moram napraviti odmak i shvatiti da si zreo čovjek, spreman na sebe preuzeti novu životnu ulogu, a s tim i odgovornosti. Nemoj mi zamjerati na suzama jer one dolaze od radosti, ponosa, sreće… ali i svjesnosti da napuštaš gnijezdo u kojem si se gotovo trideset godina pripremao za ovaj tvoj veliki dan, učio kako voljeti, poštivati, popuštati, odgovorno živjeti i darivati ono najbolje od sebe.

Sretno ti sine!

Mare i Frane

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s