Hvala Vanja!

Ima trenutaka kada čovjek jednostavno zanijemi od  iznenadne sreće, ali naravno taj trenutak treba prepoznati,  uhvatiti i trajno zarobiti u sebi jer Kairosa – Boga sretnog trenutka treba uhvatiti za čuperak  upravo u tom sretnom času  jer ako se taj trenutak propusti više se nikad neće vratiti.      

Još je  jedan kreativan  dan proveden za radnim stolom iza mene, još samo da pogledam svoj zid na Facebooku i gotovo. Ali hoće li biti baš tako? Nikad ništa ne možeš reći ili odlučiti sa sigurnošću jer  iznenađenja uvijek vrebaju, najčešće na onom zadnjem koraku, kada im se najmanje nadaš. Gledam u ekran svog mobitela i ne mogu skinuti pogled sa slike koju vidim!

Na mom zidu umjetnička  slika istovjetna onoj  mojoj fotografiji koja je nastala negdje sredinom ovog ljeta dok smo moja Eni i ja šetale gradom i fotografirale kale kojima smo kao djeca trčale.  Prolazeći kroz Pasike  za oko mi je zapeo onaj mali, osamljeni kampanel na kraju gradu kojeg sam i zabilježila svojim aparatom. I upravo je tu moju fotografiju   trogirska  slikarica Vanja Čarija Propato izabrala ovjekovječiti i na  svojoj umjetničkoj slici, isti motiv i  kolorit.  Nevjerojatno dobar osjećaj je bio vidjeti  isti motiv kampanela “zarobljen” u dva različita stila.  

    

Kada  sam vidjela Vanjinu objavu na svom zidu s tekstualnom posvetom i naslikanim zvonikom zanijemila sam od radosti.  Sjetila sam se u tom trenutku Vanjinih riječi i obećanja  da će jednu od mojih objavljenih trogirskih fotografija  i naslikati, a trenutak kada sam je i vidjela bio je  toliko emotivan da ću ga se još dugo sjećati.

Pitate me zašto?  Pa sami čin slikarice uskovitlao je moje osjećaje  koji  su protresli i onaj  najsitniji dio mog unutarnjeg podražajnog  svijeta. Vidjeti ljepotu moga grad ovjekovječenu u fotografiji i  umjetničkoj slici u meni izaziva ponos što mu pripadam, što sam u njemu  rođena, odgojena,   što njegova  povijest koju su stvarali i moji preci, kola mojim venama. Ma gdje bila nikad ovu moju silnu ljubav   neću moći pokloniti nekom drugom gradu, ni nekim drugim ljudima jer osjećam da pripadam upravo ovdje,  njima –  mojim Trogiranima, da su oni ja, a da sam ja oni. Predivan  je osjećaj nekome i negdje pripadati jer gdje god naknadno došao  uvijek si samo stranac kojeg ponekad ni sam ne možeš prepoznati u sebi.

Ma gdje bila i putovala nigdje te osjećaje ne mogu tako raskošno nositi kao dok šetam kalama moga grada, a dobro poznati  mirisi friškine i kuhanog toća vraćaju me u  djetinjstvo i dane provedene u  jednom predivnom, povezanom svijetu koji je u svojoj skromnosti zajedno živio, suosjećao, zabavljao se, tugovao i  pjevao.

I zato volim svaku ovu kalu, kampanel i kuću jer to je moje, tu žive ljudi koji me svojim riječima i djelima podupiru, potpiruju ljubav  koju već odavno nosim u sebi, ne dopuštajući  da iz moje duše ishlapi ono moje trogirsko  koje što sam starija sve više volim.   

Hvala ti Vanja na ovom prelijepom osjećaju , preponosna sam na naš rad, ali ne samo zbog toga. Ponosna sam na ljubav koju nosimo u sebi,  koju ne iskazujemo samo riječima, već i radom, ti i ja,  umjetničkim slikama i fotografijama, a naši drugi talentirani sugrađani  pjesmama, notama, riječima,  dobrim djelima….Hvala ti za ovaj lijepi osjećaj ljubavi, pripadnosti, poštovanja, suradnje i profesionalne nadogradnje. Pretvorila si ovu  našu trogirsku zanesenost   u  najljepšu bajku koju nikad nećemo prestati pričati  dok god naš grad živi u nama i mi u njemu!

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s