Ima trenutaka kada čovjek jednostavno zanijemi od iznenadne sreće, ali naravno taj trenutak treba prepoznati, uhvatiti i trajno zarobiti u sebi jer Kairosa – Boga sretnog trenutka treba uhvatiti za čuperak upravo u tom sretnom času jer ako se taj trenutak propusti više se nikad neće vratiti.
Još je jedan kreativan dan proveden za radnim stolom iza mene, još samo da pogledam svoj zid na Facebooku i gotovo. Ali hoće li biti baš tako? Nikad ništa ne možeš reći ili odlučiti sa sigurnošću jer iznenađenja uvijek vrebaju, najčešće na onom zadnjem koraku, kada im se najmanje nadaš. Gledam u ekran svog mobitela i ne mogu skinuti pogled sa slike koju vidim!
Na mom zidu umjetnička slika istovjetna onoj mojoj fotografiji koja je nastala negdje sredinom ovog ljeta dok smo moja Eni i ja šetale gradom i fotografirale kale kojima smo kao djeca trčale. Prolazeći kroz Pasike za oko mi je zapeo onaj mali, osamljeni kampanel na kraju gradu kojeg sam i zabilježila svojim aparatom. I upravo je tu moju fotografiju trogirska slikarica Vanja Čarija Propato izabrala ovjekovječiti i na svojoj umjetničkoj slici, isti motiv i kolorit. Nevjerojatno dobar osjećaj je bio vidjeti isti motiv kampanela “zarobljen” u dva različita stila.
Kada sam vidjela Vanjinu objavu na svom zidu s tekstualnom posvetom i naslikanim zvonikom zanijemila sam od radosti. Sjetila sam se u tom trenutku Vanjinih riječi i obećanja da će jednu od mojih objavljenih trogirskih fotografija i naslikati, a trenutak kada sam je i vidjela bio je toliko emotivan da ću ga se još dugo sjećati.
Pitate me zašto? Pa sami čin slikarice uskovitlao je moje osjećaje koji su protresli i onaj najsitniji dio mog unutarnjeg podražajnog svijeta. Vidjeti ljepotu moga grad ovjekovječenu u fotografiji i umjetničkoj slici u meni izaziva ponos što mu pripadam, što sam u njemu rođena, odgojena, što njegova povijest koju su stvarali i moji preci, kola mojim venama. Ma gdje bila nikad ovu moju silnu ljubav neću moći pokloniti nekom drugom gradu, ni nekim drugim ljudima jer osjećam da pripadam upravo ovdje, njima – mojim Trogiranima, da su oni ja, a da sam ja oni. Predivan je osjećaj nekome i negdje pripadati jer gdje god naknadno došao uvijek si samo stranac kojeg ponekad ni sam ne možeš prepoznati u sebi.
Ma gdje bila i putovala nigdje te osjećaje ne mogu tako raskošno nositi kao dok šetam kalama moga grada, a dobro poznati mirisi friškine i kuhanog toća vraćaju me u djetinjstvo i dane provedene u jednom predivnom, povezanom svijetu koji je u svojoj skromnosti zajedno živio, suosjećao, zabavljao se, tugovao i pjevao.
I zato volim svaku ovu kalu, kampanel i kuću jer to je moje, tu žive ljudi koji me svojim riječima i djelima podupiru, potpiruju ljubav koju već odavno nosim u sebi, ne dopuštajući da iz moje duše ishlapi ono moje trogirsko koje što sam starija sve više volim.
Hvala ti Vanja na ovom prelijepom osjećaju , preponosna sam na naš rad, ali ne samo zbog toga. Ponosna sam na ljubav koju nosimo u sebi, koju ne iskazujemo samo riječima, već i radom, ti i ja, umjetničkim slikama i fotografijama, a naši drugi talentirani sugrađani pjesmama, notama, riječima, dobrim djelima….Hvala ti za ovaj lijepi osjećaj ljubavi, pripadnosti, poštovanja, suradnje i profesionalne nadogradnje. Pretvorila si ovu našu trogirsku zanesenost u najljepšu bajku koju nikad nećemo prestati pričati dok god naš grad živi u nama i mi u njemu!
