Rašeljka – nekad glavni put kojim su stanovnici  Zamosorja prelazili sa sjeverne na južnu, priobalnu  stranu Mosora, a sada lijepa   i  ugodna staza za planinarenje  o kojoj se brinu vrijedne ruke  naših članova.

A u nedjelju se ponovo dogodio onaj   čudnovati  spoj čovjeka i prirode jer pedesetak  je nas  na toj stazi  imalo novu misiju, prešetati je onako lagano u ugodnom druženju i lijepoj atmosferi, pregledati markacije i  očistiti je od izraslog šiblja i trave,  ni  ne sluteći da nas čeka još jedan predivan dan,  još jedno prelijepo  planinarsko,  ali i osjetilno  iskustvo. 

Nije nam trebalo mnogo vremena da dođemo do  livade koju su nam naši vodiči  Lola, Marija i Ivan namijenili, a bome niti da zalegnemo  od sunca opaljenoj travi. U zraku se osjećala dobra energija, dan koji je obećavao da dobrom druženju neće biti kraja.

Ivanovi školarci su imali unaprijed dogovoren zadatak,  ozbiljno su se uhvatili čvorologije dok su oni s “diplomom” zauzeli svoja mjesta, započevši s uobičajenim nedjeljnim ritualima, red pjesme, red šala, red smijeha. Mislili su da ništa ljepše od toga nema, sve do jednog trenutka  kada su pozvani da se još jednom zajedno poslikaju i zapjevaju.

Ako su i pomislili da ne može bolje, prevarili su se jer tu je uistinu započeo onaj najbajkovitiji  i najemotivniji dio izleta.  Zaorila se pjesma, ali  ništa neobično jer pjesma je draga nam svima , ali bila je to jedna posebna pjesma i jedan poseban trenutak, sve  u čast rođendana naše Vlaste… a onda ono najvažnije, iznenađenje koje će se pamtiti… predaja prave, pravcate  torte koja je na leđima donijeta iz grada, bračka Hrapočuša   koju naša Silvana  za ovakve prigode već od srca radi.

• 

• 

• 

Ugodna iznenađenja silno su uzburkala Vlastine osjećaje, skamenila se i u trenutku nije znala što kazati.  Bilo je najjednostavnije ne kazati ništa jer taj trenutak  je trebalo prevladati u sebi, u srcu i ugodno  uznemirenoj duši. Nije mogla zamisliti da je tako nešto moguće doživjeti, a doživjela je ne samo ona već i svi oni  koji su se tu zatekli.  Nije bilo onoga kome se u tom trenutku od silnih emocija nije steglo u grlu, kome  srce nije zatreperilo, zaigralo zajedno s Vlastinim, osjećajući i dijeleći s njom sve ugodom i ljepotom  uskovitlane emocije.

Vrijedilo je i vrijedit će  dijeliti taj osjećaj povezanosti, sreće, pripadnosti  s prijateljima koji se do jučer praktički nisu ni poznavali,   ali vjerujte Gojzerice čine čuda jer nose emocije, gomilu ljubavi i pozitivne energije i dijele je sa svima onima  koji  joj punog i otvorenog  srca i pristupe.

Stojte nam dobro do nove priče u nedjelju!

Napisala: Anita Palada

Foto: članovi Planinarskog kluba Gojzerice