Rašeljka – nekad glavni put kojim su stanovnici Zamosorja prelazili sa sjeverne na južnu, priobalnu stranu Mosora, a sada lijepa i ugodna staza za planinarenje o kojoj se brinu vrijedne ruke naših članova.
A u nedjelju se ponovo dogodio onaj čudnovati spoj čovjeka i prirode jer pedesetak je nas na toj stazi imalo novu misiju, prešetati je onako lagano u ugodnom druženju i lijepoj atmosferi, pregledati markacije i očistiti je od izraslog šiblja i trave, ni ne sluteći da nas čeka još jedan predivan dan, još jedno prelijepo planinarsko, ali i osjetilno iskustvo.
Nije nam trebalo mnogo vremena da dođemo do livade koju su nam naši vodiči Lola, Marija i Ivan namijenili, a bome niti da zalegnemo od sunca opaljenoj travi. U zraku se osjećala dobra energija, dan koji je obećavao da dobrom druženju neće biti kraja.
Ivanovi školarci su imali unaprijed dogovoren zadatak, ozbiljno su se uhvatili čvorologije dok su oni s “diplomom” zauzeli svoja mjesta, započevši s uobičajenim nedjeljnim ritualima, red pjesme, red šala, red smijeha. Mislili su da ništa ljepše od toga nema, sve do jednog trenutka kada su pozvani da se još jednom zajedno poslikaju i zapjevaju.
Ako su i pomislili da ne može bolje, prevarili su se jer tu je uistinu započeo onaj najbajkovitiji i najemotivniji dio izleta. Zaorila se pjesma, ali ništa neobično jer pjesma je draga nam svima , ali bila je to jedna posebna pjesma i jedan poseban trenutak, sve u čast rođendana naše Vlaste… a onda ono najvažnije, iznenađenje koje će se pamtiti… predaja prave, pravcate torte koja je na leđima donijeta iz grada, bračka Hrapočuša koju naša Silvana za ovakve prigode već od srca radi.
Ugodna iznenađenja silno su uzburkala Vlastine osjećaje, skamenila se i u trenutku nije znala što kazati. Bilo je najjednostavnije ne kazati ništa jer taj trenutak je trebalo prevladati u sebi, u srcu i ugodno uznemirenoj duši. Nije mogla zamisliti da je tako nešto moguće doživjeti, a doživjela je ne samo ona već i svi oni koji su se tu zatekli. Nije bilo onoga kome se u tom trenutku od silnih emocija nije steglo u grlu, kome srce nije zatreperilo, zaigralo zajedno s Vlastinim, osjećajući i dijeleći s njom sve ugodom i ljepotom uskovitlane emocije.
Vrijedilo je i vrijedit će dijeliti taj osjećaj povezanosti, sreće, pripadnosti s prijateljima koji se do jučer praktički nisu ni poznavali, ali vjerujte Gojzerice čine čuda jer nose emocije, gomilu ljubavi i pozitivne energije i dijele je sa svima onima koji joj punog i otvorenog srca i pristupe.
Stojte nam dobro do nove priče u nedjelju!
Napisala: Anita Palada
Foto: članovi Planinarskog kluba Gojzerice
