Provesti rođendan  na Risnjaku ,  jednom  od najljepših nacionalnih parkova u Hrvatskoj, u društvu mojih dragih planinara, redom  prijateljima  iz  PK Gojzerica  zasigurno je dar i blagoslov    na kojem ću dugo biti zahvalna jer  vjerujte otići s njima u otkrivanje prirode  nezaboravan je doživljaj,  a kada se s izletom spoji i rođendan onda vjerujte lijepim iznenađenjima, a time i  životnoj ljepoti i  radostima  nema kraja.

I sada dok u tišini svoje sobe pišem ovaj osvrt  osjećaji se miješaju, gomilaju, a koji točno ni sama ne znam,  neke od tih osjećaja poznajem, a neke sam vjerujte prvi put okusila. Ne mogu ih sve definirati,  imenovati, ali to mi nije ni bitno,  važno je da su u meni i  da nikad neće izblijediti.

Jedva smo se nakon petosatnog,  za mnoge  i iscrpljujućeg hoda i pentranja po uzvisinama  dočekali raskomotiti  i  odmoriti  na našem odredištu, planinarskom domu  Schlosser na  Risnjaku. Ali znate ono, vrag nikad ne spava  jer sam odmah po dolasku u salu dobila zadatak, a od koga drugoga nego od naše Silvane  čija pozitivna energija razara svaki umor, statiku, dosadu. Ajde dobro, zadatak i nije nešto težak, ali naravno trebalo ga je precizno odraditi što sam shvatila vrlo ozbiljno.

Navodno je našim  glavnim vodičima Mariji  i Loli trebalo pripremiti malo iznenađenje , a dok se u sali to iznenađenje pripremi  baš je meni dopala čast  da ih nakratko  izvedem, zapričam  i malo zabavim, a da ništa ne posumnjaju.  Naravno, trebala sam to odraditi bez greške, točno po zadanom tajmingu. Svoj sam zadatak  shvatila vrlo ozbiljno i na Silvanin sam mig izvela Mariju iz sale dok se Lola već i sam negdje  izgubio.

Pričam priču Mariji, zavodim, objašnjavam, prati ona  mene, ja nju. Priča klizi, mislim se ajde dobro je,  zabavit ću je , ništa ne sumnja … i dalje sam vrlo koncentrirana  na znak  prema kojem bi Mariju i Lolu  trebala vratiti u salu. I da vrijeme je….

Ulazimo u salu, mrakkkk… ne vidi se ništa, a onda se najednom ispred nas  otvorila svjetlost u obliku vatrometa u tisuću boja. Vidim  tortu, raketu na torti i dvije  brojke 55. Uz šum vatrometa na torti  salom se prolomila i rođendanska pjesma. Tada sam shvatila, pa to veselje napravljeno je povodom mog rođendana, meni u čast!!!  Sve se u trenutku  uzburkalo  u meni, u mojoj glavi, srcu, duši, zatreslo je sve ćelije u meni , noseći me u  neko blaženstvo, ushit, sreću , radost, u sjećanje koje zasigurno nikad neće izblijediti. Marija jeste me prevarili , ali hvala ti na ovoj slatkoj prevari  i  ideji koju si  uz pomoć naših prijatelja pretvorila u još jedan san koji nikad neće proći.

Predivan osjećaj kojeg ću pamtiti i prepričavati dok sam živa! Međutim, ako ste pomislili da je ovdje mojim emotivnim previranjima došao kraj, prevarili ste se.  Dok sam puhala svjećice shvatila sam da je tortu Hrapoćušu Silvana napravila  još u Splitu, po izvornoj bračkoj recepturi koja se prenosi samo  unutar obitelji  i čuva se  kao zlato. A to njezino veličanstvo od torte trebalo je  i donijeti do Schlosserovog  doma na Risnjaku, šetati je pažljivo  po šumama i gorama, siparu i kamenjaru,  ali plan je bio razrađen do detalja i ništa ga nije moglo omesti.  Kutija s tortom ili bomba kako su je moji  “prevaranti” zvali tijekom puta  privezala se konopcem o ruksak našeg Đerija   i uspješno je nakon pet sati putovanja i pet sati hodanja  stavljena  na stol  u svojoj punoj  ljepoti.  Mojoj zahvalnosti, divljenju, poštovanju…  nikad  neće biti kraja!!!

Ne samo da smo tortom osladili naša nepca, već  smo njezin dobar okus  podijelili u  lijepo provedene trenutke koji će se jednog dana spojiti u naša lijepa i zajednička sjećanja,  sretni  zbog spoznaje da je čovjek čovjeku najveći doživljaj i radost koju  kao zalog  treba prenositi  dalje,  na one ljude i generacije koje nam tek dolaze.  

Sretna sam što sam dio ovog kluba i njegovih ljudi jer  i sama rastem i razvijam se kao čovjek i kao prijatelj.