Provesti rođendan na Risnjaku , jednom od najljepših nacionalnih parkova u Hrvatskoj, u društvu mojih dragih planinara, redom prijateljima iz PK Gojzerica zasigurno je dar i blagoslov na kojem ću dugo biti zahvalna jer vjerujte otići s njima u otkrivanje prirode nezaboravan je doživljaj, a kada se s izletom spoji i rođendan onda vjerujte lijepim iznenađenjima, a time i životnoj ljepoti i radostima nema kraja.

I sada dok u tišini svoje sobe pišem ovaj osvrt osjećaji se miješaju, gomilaju, a koji točno ni sama ne znam, neke od tih osjećaja poznajem, a neke sam vjerujte prvi put okusila. Ne mogu ih sve definirati, imenovati, ali to mi nije ni bitno, važno je da su u meni i da nikad neće izblijediti.
Jedva smo se nakon petosatnog, za mnoge i iscrpljujućeg hoda i pentranja po uzvisinama dočekali raskomotiti i odmoriti na našem odredištu, planinarskom domu Schlosser na Risnjaku. Ali znate ono, vrag nikad ne spava jer sam odmah po dolasku u salu dobila zadatak, a od koga drugoga nego od naše Silvane čija pozitivna energija razara svaki umor, statiku, dosadu. Ajde dobro, zadatak i nije nešto težak, ali naravno trebalo ga je precizno odraditi što sam shvatila vrlo ozbiljno.

Navodno je našim glavnim vodičima Mariji i Loli trebalo pripremiti malo iznenađenje , a dok se u sali to iznenađenje pripremi baš je meni dopala čast da ih nakratko izvedem, zapričam i malo zabavim, a da ništa ne posumnjaju. Naravno, trebala sam to odraditi bez greške, točno po zadanom tajmingu. Svoj sam zadatak shvatila vrlo ozbiljno i na Silvanin sam mig izvela Mariju iz sale dok se Lola već i sam negdje izgubio.
Pričam priču Mariji, zavodim, objašnjavam, prati ona mene, ja nju. Priča klizi, mislim se ajde dobro je, zabavit ću je , ništa ne sumnja … i dalje sam vrlo koncentrirana na znak prema kojem bi Mariju i Lolu trebala vratiti u salu. I da vrijeme je….

Ulazimo u salu, mrakkkk… ne vidi se ništa, a onda se najednom ispred nas otvorila svjetlost u obliku vatrometa u tisuću boja. Vidim tortu, raketu na torti i dvije brojke 55. Uz šum vatrometa na torti salom se prolomila i rođendanska pjesma. Tada sam shvatila, pa to veselje napravljeno je povodom mog rođendana, meni u čast!!! Sve se u trenutku uzburkalo u meni, u mojoj glavi, srcu, duši, zatreslo je sve ćelije u meni , noseći me u neko blaženstvo, ushit, sreću , radost, u sjećanje koje zasigurno nikad neće izblijediti. Marija jeste me prevarili , ali hvala ti na ovoj slatkoj prevari i ideji koju si uz pomoć naših prijatelja pretvorila u još jedan san koji nikad neće proći.

Predivan osjećaj kojeg ću pamtiti i prepričavati dok sam živa! Međutim, ako ste pomislili da je ovdje mojim emotivnim previranjima došao kraj, prevarili ste se. Dok sam puhala svjećice shvatila sam da je tortu Hrapoćušu Silvana napravila još u Splitu, po izvornoj bračkoj recepturi koja se prenosi samo unutar obitelji i čuva se kao zlato. A to njezino veličanstvo od torte trebalo je i donijeti do Schlosserovog doma na Risnjaku, šetati je pažljivo po šumama i gorama, siparu i kamenjaru, ali plan je bio razrađen do detalja i ništa ga nije moglo omesti. Kutija s tortom ili bomba kako su je moji “prevaranti” zvali tijekom puta privezala se konopcem o ruksak našeg Đerija i uspješno je nakon pet sati putovanja i pet sati hodanja stavljena na stol u svojoj punoj ljepoti. Mojoj zahvalnosti, divljenju, poštovanju… nikad neće biti kraja!!!

Ne samo da smo tortom osladili naša nepca, već smo njezin dobar okus podijelili u lijepo provedene trenutke koji će se jednog dana spojiti u naša lijepa i zajednička sjećanja, sretni zbog spoznaje da je čovjek čovjeku najveći doživljaj i radost koju kao zalog treba prenositi dalje, na one ljude i generacije koje nam tek dolaze.
Sretna sam što sam dio ovog kluba i njegovih ljudi jer i sama rastem i razvijam se kao čovjek i kao prijatelj.