Ispovijest jednog muškarca: Je li grijeh voljeti samo jednu ženu?

Moje…

Moja si žena, prijateljica, ljubavnica, moj životni stup, ona koja mi se podvukla pod kožu i bez koje  i nakon toliko vremena ne mogu.  Znam da ti nisi žena koja pada na komplimente i da će ti ove moje riječi zvučati otrcano, laskavo, jeftino… Oprosti, ako ti tako zvuče, ali znaš  da si mi sve, cijeli moj svijet bez  obzira na godine koje nam prolaze u hipu, lete, ali nas ne dotiču  jer smo jači od njih  i ovog ludog  i nezahvalnog vremena koje neumitno žuri. Isto tako znam da ponekad poželiš zaustaviti one naše posebne trenutke, pogotovo one provedene na hridi pokraj samo našeg mora i uživati u njima što duže, ali nećemo misliti na vrijeme, nećemo slušati otkucaje na satu, samo ćemo kao i do sada nastaviti  tražiti  nova ispunjenja.

Da, imali smo uspona i padova. Bili smo na vrhuncu i iz najboljih kaleža pili životne slasti, ali i na dnu dna gdje smo kroz kaljužu hodali žedni,  goli i bosi.  Život nas nije mazio, plaćali smo školu kao uostalom i svi drugi ljudi oko nas, samo u različitim intervalima i drugačijim temama. Neki su bili  na vrhuncu  slasti dok smo mi boravili u kaljuži života. Bilo je prezira, ogovaranja, pametovanja, smijali su nam se iza leđa.  To je bilo vrijeme kada smo naučili dijeliti prijatelje od neprijatelja, dobronamjernike od zlonamjernika, dobre od zlih. Boljelo je gledati sve te prijatelje kako nam okreću leđa i prave se kao da nas nikad nisu poznavali jer više od nas  nisu imali poslovne ni financijske  koristi.

Zahvaljući tebi…

A onda bi se životni ciklus nenadano zavrtio i svi oni koji su se izrugivali  i pametovali odjednom bi se našli  na dnu. Raspadali su im se poslovi,  a potom i obitelji. Teško su se nosili sa svojim  teškim teretom na leđima. Bilo je mučno  gledati  kako im se obitelji razdvajaju, djeca prepolavljaju, jedan dio fizičkog i emocionalnog odlazio je s majkom, a onaj drugi manje fizički, a više emocionalni odlazio je s ocem.

Po toj logici neuspjeha mogli smo se i mi mnogo puta rastati, rasturiti ono što smo godinama stvarali, tražiti sreću negdje drugdje, u nečijem tuđem zagrljaju, u nečijoj drugoj sudbini. Bježati… Mogli smo jer imali smo na stotine iskušenja, ali nismo dopustili nenadanim, ponekad i olujnim vjetrovima da nas odnesu i razdvoje.  Iskušenja su nam se spoticala od noge, ali   nikad nismo dopustili da posumnjamo u sebe, hrabro smo koračali  i po najzahtjevnijim   putevima, stalno tražeći komadiće sreće za sebe, za nas. Imali smo  dovoljno ljubavi, vjere , samopouzdanja i hrabrosti da prkosimo jer osjećali smo  da zajedno možemo sve, pa i više od toga.

…vjerovao sam

Isto tako znam da nitko nije svet i da kroz život ne može proći neokrznuto i sada kada se  okrenem iza sebe vidim da smo na tim čestim izazovima i kaljužama izgradili dobre životne temelje. Znam da ćeš reći da je trebalo vremena i iskustva da se s njima naučimo nositi.  Dobro ih se sjećam, ugnijezdili bi se duboko u naše živote, činili  nas nesretnima, ljuljajući još tada naš krhki svijet. Nerijetko bi se toliko odužili da bi pomislili da nikad neće proći i taman kad bi počeli gubiti nadu, odlazili su  kao što su i dolazi.  Danas ih se više i ne sjećamo, čini nam se da nam i nisu bili toliko bitni, ali jesu jer smo zahvaljujući  njima odrasli, očvrsli, naučili…   Naučili nadmudriti jedne, ali bi došli drugi i tako u krug. Međutim, nakon nekog vremena smo shvatili da ih i nije vrijedno uzimati  srcu jer  život je satkan od dobrih i loših trenutaka koji se neprestano izmjenjuju, nekad si gore, a nekad dolje. Izvukli smo pouku iz one stare i mudre izreke i prema njoj naučili živjeti: “U dobru se ne uzvisi,  u zlu se ne ponizi”.

..u ljubav, u nas…

Izazovi nas i dalje vrebaju, previše je čimbenika u igri i ovisno je o trenutku što će nas  dopasti jer ne možemo na sve utjecati, iako bi željeli. Životne mogućnosti su nepredvidljive  i  ne treba ih podcjenjivati jer stara  poslovica kaže “Čovjek snuje, a Bog određuje”.  Naučili smo tu životnu mudrost, otvrdnuli na udarce  i  prestali ih tako jako osjećati jer smo tijekom godina sazreli,  naučili kako ih ublažiti i nositi se s njima. Nema više plakanja, kukanja, samosažalijevanja kao na početku našeg zajedničkog života… i dalje smo u ringu, dobivamo udarce, ali njihova snaga nije tako jaka i ne umara nas kao nekad.

Sjećam se dana dok su nam odrastala djeca. Sve nam je bilo novo, turbulentno, ali rješavali smo sve izazove zajedno, puno razgovarali, dogovarali taktike,  ponekad i vikali kada su nam se mišljenja razdvajala, ali nikad nismo prestali  vjerovati u naše  zajedničke  vrijednosti i cilj.   

Djeca su nam sada odrasli i postojani  ljudi. Krenuli su svojim putem, a ja i ti ponovo kao u mladim danima, još uvijek ovisni  jedno o drugome. Pitam se što bih danas da te nemam? Ne bih znao što je snaga ljubavi, što je poštovanje, odanost, davanje i primanje… Mogao sam pokleknuti i tražiti avanturu za avanturom jer bilo je i takvih izazova, ali znao sam da jedan trenutak razonode  nije vrijedan da prekine sve ono lijepo što smo ti i ja stvarali. Bilo mi je  vrjednije ulagati u nas, našu ljubav, zajedničko odrastanje, život…  jer znao sam da u životu jedino vrijedi stabilna  ljubav, iskrenost, privrženost  i povjerenje. Danas sam takav, kakav jesam,  ispunjen i sretan  čovjek s tobom!

Otkrili  smo životnu formulu, naučili  sretne trenutke tražiti u sebi, ti u meni, ja u tebi jer davno sam naučio da je brak kao bumerang što mu daš to ti i vrati!

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s