Nastaviti… ali gdje sam i  gdje da  uopće  krenem nakon ove nenadane smrti? Moram dalje  bez njega, bez njegove potpore, ostavio me,  potpuno nepripremljenu? Da, sve se urušilo u trenu, cijeli život kojeg smo zajedno dugo godina gradili, bespoštedno radili, podizali djecu, voleći  se i poštujući.

Ali moram, moram se trgnuti i  krenuti dalje. Djeca još nisu stasala za samostalan život. Moram se pribrati kako zbog njih, tako i zbog privatnog posla kojeg je on godinama gradio za nas. Sada naš brod plovi bez kormilara.  Preispitujem se, jesam li spremna za tako teške zadatke, jesam li  dorasla,  mogu li se uhvatiti u koštac s poslom  kojeg je on do tada vodio, s djelatnicima, njihovim plaćama. Mislim se, nema mogu ili ne, moram,  preveliki je ulog da bih ga tako jednostavno ispustila iz ruku.

Dani su se nizali, a ja sam malo po malo ulazila u posao, nastojala nastaviti  barem s poslovnom kolotečinom, ne pokušavajući izlaziti iz zadanih okvira jer strah da nešto ne uprskam bio je previše jak. Djelatnici su bili jednako svjesni ozbiljnosti situacije, borili su  se za opstanak firme kao i za svoja radna mjesta. Grizli smo kao lavovi. Radni ritam se nastavio,  roba koja se naručivala uredno je pristizala i plaćala se,  a mi smo nakon nekoliko mjeseci borbe napokon mogli malo odahnuti ne sluteći da se prava oluja tek sprema.

I stigla je jedne srijede, prva opomena pred ovrhu, a nakon nje i mnoge druge u nizu. Nisam mogla vjerovati, pedeset tisuća, sto tisuća, dvjesto tisuća….. Moj Bože što se ovo dešava, znala sam da sam u bankrotu i prije nego li je blokada računa nastupila, a nastupila je vrlo brzo. Kola su  nezaustavljivo krenula nizbrdo, nisam ih mogla zaustaviti.

Osjećala sam se prevareno od onoga kome sam najviše vjerovala,  prljavo i posramljeno prema ljudima kojima nisam mogla namiriti nastalu štetu, ali i preljuta na one koji su sebi dali za pravo ne platiti dospjele obveze svom dojučerašnjem poslovnom partneru, velikom prijatelju, kako su mu tepali dok su imali koristi. Prevarena sam, ostavljena od svih  da sama nosim teško breme na leđima.  Bila sam ozlojeđena, ljuta, tužna, plačljiva, bila sam na koljenima. Dane i dane sam provodila  plačući, samosažalijevajući sebe, žaleći moju djecu, svjesna da im ne mogu pružiti više ništa, razmišljajući čak  i o onome najosnovnijem, kako ih prehraniti.

Imala sam  povjerenje u njega,  vjerovala mu bezgranično. Vjerovala  da zna što radi, da meni  i djeci želi samo najbolje. Razmišljajući došla sam do zaključka koje me je i najviše zbunilo.  Na putu prema što uspješnijem poslovanju našlo se i pitanje osobnog ega. Imali smo dovoljno za pristojan život, ali da,  trebalo je okolini pokazati da se može više, da se u svojoj branši može biti najbolji.

Ne, nije imalo smisla plakati. Trebalo se pribrati, promisliti kako dalje, nije bilo jednostavno, ali  prva odluka je pala. Prestati  plakati i samosažalijavati se!

Djecu , iako još premladu i  nespremnu za ovu surovu životnu lekciju nisam  mogla poštedjeti gorke istine da smo sve izgubili,  bankrotirali i da ne znam kako dalje. Ali nisam im imala srca otkriti baš sve, jedan dio istine ipak sam ostavila samo za sebe da ih barem malo poštedim. Znala sam da se moramo skupiti jedni uz druge i ujedinjeni krenuti dalje.

 

Sve za njih!

Mislim se neka smo barem živi i zdravi, usput žarko moleći Boga da me ovaj stres ne košta ponovne posjete onog  starog, dobro poznatog mi, ali zlog znanca koji je prije samo  nekoliko godina bez najave udario u moje tijelo, moju desnu dojku, imajući se namjeru tu nastaniti,  ali otjerala sam ga,  a  vremenom i zaboraviti na njega. Kad sam mogla  s njim izići na kraj i biti tu gdje danas jesam, znala sam da mogu  prevladati  i ovu životnu nedaću.  Mogu ja to! –  uvjeravala sam sebe. I ta vjera bila je ključ… ključ za preživljavanje!  

Žena koja je do tada vodila brigu samo o svom kućanstvu, bila potpora djeci i mužu morala je u potragu za poslom, bilo kakvim, važno da prehranjuje obitelj. Ulogu  domaćice  u jednoj imućnoj obitelji prihvatila je  bez razmišljanja,  znala je da su štednjak i stol srce svake obitelji, i bila je u pravu.  Nova obitelj u koju se vrlo brzo udomaćila u materijalnom smislu imala je sve, ali ne i ono što je ona gajila kod svoje kuće, topli dom. Svim svojim srcem nadomještala je ono što djeca nisu  imala, ljubav, pažnju i toplinu,  zauzvrat dobivajući njihova mala srca na dlanu kao i moralnu i financijsku naknadu za svoju djecu. I tako  iz godine u godinu njezin je grč malo pomalo počeo popuštati  jer u međuvremenu je velike financijske dubioze  riješila  i  imovina koja je završila na bubnju  i ispod cijene otišlo u nepovrat.

Sve je pregrmjla, odžalovala, ojačala, othranila,  školovala  djecu, a  danas  se nakon dugo vremena strpljivosti i vjere u sebe usudi  ubirati plodove svoga rada.  Djeca su „odlepršala“ iz gnijezda, malo pomalo otišla svojim putem,  a ona sama ususret novim životnim radostima, veseleći se svakom novom danu  kao i najmanjem Božjem daru.