Mladi, puni poleta, visokog libida našli su se  jedno drugome na putu  sasvim slučajno, na nekom njima obožavanom, uzavrelom mjestu, u nekoj diskoteci gdje muzika razara i neopisiva mladenačka energija vlada. Pogledi su im se sreli i bio je dovoljan samo jedan zavodnički mig   da im se duše prepoznaju i spoje. Dogodila se ljubav koju i nisu baš   očekivali, ali tako uzavrela da im je potpuno  razorila priseban um. Poljupci su se iz dana u dan  nizali, a oni postajali sve bliži,  ovisniji jedno o drugome. Bili su na sedmom nebu, bili su sretni!

Sve što su željeli i za čime su iz dana u dan  žudjeli bio je zagrljaj, nesputani kontakt, međusobni i potpuni dodir tijela bez prepreka. Bliskog, onog najintimnijeg muško – ženskog odnosa nije im nedostajalo. Poneku grubu  riječ, loše ponašanje  i pokoji  sirovi znak rješavali  su dodirima, u spavaćoj sobi , kupaonici, dnevnoj sobi, a nemali broj puta i na javnim mjestima,  naizgled skrivenim od pogleda prolaznika jer mladenačka  požuda ne poznaje granice,  jača je od uma, od logike od dobrog ponašanja.  U svakom trenutku trebali su jedno drugo u onom  fizičkom, razarajućem  kontaktu.

Prvi zanos je prošao, a njihova ljubav je  opstajala, čvrsto odbijajući svaki novi  ljubavni izazov koji im se nudio po putu.  Osim te velike količine ljubavi koju su čutili u sebi  spajao ih je  i otvoreni razgovor kojim su,  iako mladi,  iz dana u dan sve bolje vladali, razvijajući teme mnogo dublje od onih svakodnevnih, u svemu pronalazeći novi smisao i poticaj  za odrastanje  i  međusobni opstanak. Duboki razgovori, razmjena mišljenja, analize,  usuglašavanja pomogli su im da prerastu sami sebe i počnu ozbiljno razmišljati o kruni svoje ljubavi, zajedničkom životu i širenju svoje  mlade obitelji.

Vrijeme je prolazilo, a  život je počeo  nemilosrdno nizati  zahtjeve, ne ostavljajući mnogo mjesta za razvijanje ljubavi,  mir i staloženosti. Trebalo je podizati  djecu, posvetiti se poslu, majci , ocu, a sve rjeđe sebi  i međusobnom razgovoru.  U toj životnoj gunguli počeli su se zapostavljati, sve manje razgovarati, a sve više podrazumijevati. I tako je u jednom trenutku počelo  nedostajati radosti,  započela su međusobna optuživanja i svađe,  sve žešće i burnije. Međutim, trenuci strasti nisu posustajali, postali su moćno oružje  kojim   su nadopunjavali neizgovorene riječi i   rješavali svoje nagomilane probleme, namjerno ih tiskajući pod tepih.

Vrijeme su svjesno ili nesvjesno  provodili u toj silnoj tjelesnoj energiji koja ih je momentalno ispunjavala, ali nakon te žestoke igre i praznila. Lijepe riječi ljubavi nakon sjedinjenja trebale su  ispunjavati srce i dušu, izvirati iz svake pore, spojiti ih u  onaj predivan  osjećaj međusobne povezanosti, ali nagli odlazak na drugi kraj kreveta  bez ijedne  riječi, poljupca, nježnosti postalo je njihovo uvriježeno pravilo ponašanja. Ostao je samo pepeo sjećanja na one predivne  dane ispunjene bliskošću i opuštenošću.  Dugo su već  osjećali su  da im nešto važno nedostaje, razumijevanje, bliskost, posvećenost,  ali nisu mnogo marili jer imali su požudu, strast koja  ih je vodila i naizgled  rješavala njihove probleme,  upravljala njima i bila mnogo jača od razuma, nisu joj imali snage, a  ni volje   prkositi, nisu se mogli oduprijeti tom vlastitom zovu divljine.

Ali došlo je vrijeme da se dugovi  naplate, trebalo je srediti račune jer previše se dugo bacao pijesak u oči, pretvarajući se  da njihovom odnosu zahvaljujući strasti ništa ne nedostaje,  ali nije bilo tako. Nedostajalo je onog pravog otvorenog razgovora kojeg su potpuno zanemarili, onog razgovora koji ih je toliko  povezao  da su prevladali sve svoje mladenačke kušnje i  zajedno krenuli graditi život.  Nepobitna činjenica bila je tu , zapeli su… u svom odnosu, u zajedničkom  odrastanju…trebalo se  suočiti i odlučiti kako dalje jer teške frustracije i nezadovoljstvo sve su jače kucali na njihova vrata, prijeteći da ih i razdvoji.

Trebalo je naći izlaz,  otvoriti se,  izreći sve ono što je proteklih godina ostalo zaključano negdje u svijesti,  podsvijesti,  duši, srcu i ono dobro i loše,  i ono što vrijeđa, uznemirava, rastužuje… ali  i ono što motivira, daje snagu za dalje, kako se sve  ono lijepo provedeno vrijeme  ne bi  pretvorilo u prah i pepeo, ružno sjećanje i gorčinu. Nije bilo jednostavno ponovo naći onaj stari  put, put otvorenosti, ljubavi, istine, razumijevanja, bliskosti… ali presudili su  i čvrsto odlučili da  će ga ponovo pronaći.  Sumnja ih je izjedala, hoće li uspjeti?

Sve je izašlo na vidjelo, svaka neizgovorena  riječ,  istina, izrečena laž, svaka manipulacija.  Bilo je  suza,  plača i jecaja, ali bili su svjesni da bez oslobađanja od te težine ne mogu dalje.  Postavljalo se pitanje izvući pouku i krenuti  iz početka  ili zauvijek  otići  u neki novi još neistraženi  svijet i nova nadanja.

Otvorili su se, razgovarali dugo, mučno i iscrpljujuće i uspjeli su!  Pobijedili su sebe, izrekli sve ono što ih je mučilo, u ime postavljenog  cilja, u ime ljubavi,  hrabro se žrtvujući, stavljajući na stol svaku izgovorenu  laž, nesmotrenu uvredu, propust, misao, djelo… Naučili su ponovo razgovarati, razdvajajuću snagu  riječ od snage strasti i požude,  ponovo dopuštajući da rastu u svom vlastitom ja, koje su malo po malo ponovo počelo pretvorili u mi,  pripremajući se za  nove životne pohode, s  izazovima ili ne,  sve jedno je jer znali su kako dalje, naučili su… riječima.

Znali su da su riječi  najmoćnija sila dostupna čovječanstvu i da  ovu silu mogu  koristiti konstruktivno,  riječima ohrabrenja i uzdizanja  ili destruktivno riječima zatiranja, očaja i beznađa. Njihove riječi imale su energiju i moć, ne da ih ometu, povrijede, nanesu štetu ili  ponize već da im pomognu, uzdignu i iscijele.

Oni su izabrali i uspjeli…!