Volim te, želim te kao ni jednu ženu do sada, postala si moja pasija, opsesija, moje misli koje me ne napuštaju ni u onim najaktivnijim trenucima moje svakodnevice. Ne znam jesam li potpuno poludio ili mi se događa nešto najljepše u životu. Želim te upoznati, sto prije doći u tvoj grad i ondje te pronaći, vjeruj mi doći ću unatoč kontinentima koji nas dijele, samo mi dopusti da te volim! – riječi su to čovjeka upućene djevojci s nekog drugog kraja svijeta, s druge strane društvene mreže.

Voljeti svaki dan i znati da donosi nove trenutke, izazove, nova iskustva, neprocjenjivo je. Biti u stalnoj borbi s njima i više su mi od toga jer krajnji mi je cilj postati boljom, ispunjenijom i sigurnijom, nebitno o kom dijelu života se radi i ako bilo koji od njih barem za milimetar ide u boljem i pozitivnijem smjeru čini me sretnijom – razmišljanja su to mlade, moderne i komunikativne djevojke koja uvijek nalazi dobar način da proslavi svaki novi dan i ono lijepo što se događa u njemu.

I tako promišljena i sigurna na svom terenu sve do jednog dana dok slučajno nije započela razgovor s nepoznatim čovjekom u ovom modernom, virtualnom svijetu. Elokventan, dubok u svojim promišljanjima, zreo, logičan… vrlo je brzo uspio protresti njezine sigurno građene zidove do temelja. Neka čudna i jaka emocija započela je svoj ples, okrećući je sve brže i povezujući ih sve jače. I tako je poznanstvo koje je započelo iz čiste zabave uskoro danonoćno počelo okupirati njezine misli, tražeći svoj smisao i misiju , zaprijetivši da je potpuno savlada. Neki čudni emotivni porivi, njoj do tada potpuno nepoznati, tjerali su je da još dublje krene u otkrivanje onog nepoznatog , ali i te kako stalnog i prisutnog, da se otvori toj nenadanoj emociji koja je sve više obuzimala i nije popuštala.

Malo po malo viralni razgovor dobivao je sve veća očekivanja, postajao dominantniji, tražeći bezuvjetnu ljubav, susret, planiranje budućnost … Mnogo lijepih riječi, dubokoumnih misli, životnih uputa, uvjeravanja, obećanja od već dragog joj čovjeka. Sve je se to počelo i te kako ticati i izazivati treptaje u duši, mamiti smijeh na lice i izmicati tlo pod nogama. I što sada, pitala se?

Međutim, onaj njezin sigurni svijet, čvrsto opasan bedemima, nikako joj nije davao mira, preskočiti sve te zidove ili ostati zatvorena u njima. Znala je da mora smoći snage i preispitati se, osvijestiti da je i virtualna ljubav dio životnog iskustva i da treba znati upraviti njome kao uostalom i sa svime do tada, biti častan, otvoren prema istini i ne zatvarati oči, iz čega su nakon dubokog promišljanja proizišle i njezine riječi upućene njemu.
„Iz najdubljeg dijela moje nutrine, znam da osoba mora biti iskrena i poštena prema sebi i drugima, promišljena… jer ako se nema ništa za ponuditi osim lijepih riječi i „upitnih“ osjećaja, trenutke zanesenosti treba potisnuti i otvoriti vrata stvarnosti. Lijepe riječi nisu život, život je nešto sasvim drugo, djelovanje, pobjeda nad samim sobom, kompromis, ispunjenje, svakodnevno činiti nekoga sretnim i zadovoljnim i ako to nije moguće, to nije stvarni život, to je samo san, iluzija. Ne volim pričati na obvezujući način, ne želim raditi planove o budućnosti, ljubavi, sastajanju i životu na koje me ti navodiš. Sve te riječi imaju veliku težinu u mom stvarnom životu, previše ih cijenim da bi se njima rasipala.

Ali bez obzira i na sve tvoje lijepo sročene riječi i rečenice, pozive na akciju i obećanja, osjećam da si nemiran. Ne želiš priznati, ali ja osjećam da si unatoč preplavljenim emocijama oprezan i pomalo nesiguran jer još u potpunosti nisi otkrio tko sam, ne znaš jesam li žena koju se zaslužuje bezgranično voljeti ili sam anđeo ili sami vrag koji se na tvom putu našao da te uništi? Već sam do sada o tebi nešto naučila, znam da si igrač, riskiraš, odlučio si, ideš na sve ili ništa. Da, to je dobro, ali ponekad i nije. Ti si borac koji ne zna gubiti. U odbijanju se ljutiš, uvrijeđen si , isključiv, netko tko se u tom trenutku ne želi otvoriti, misliš da je najbolje ostati sam i sam izvidati svoje rane. Uredu, ako je to ono što želiš, poštujem.
Možda me zamišljaš kao nježnu i dragu osobu, da mogu biti i takva, ali sam i borac. Kada sam opuštena, pomalo vragolasto izazivam, smijem se , šalim…ali ona moja ozbiljnija strana je vrlo složena, razumna, jasna i poštena i ne mislim da moje riječi nekoga mogu povrijediti, ako se koriste kako bi se naučilo nešto novo, izbacilo loše osjećaje, kao i sve ono što je nepotrebno i nekorisno. Da, vrlo sam realna u svakom trenutku, kod mene realnost nadvladava emocije, uvijek previše svoja, ne dopuštajući da me se olako uvuče u dubinu plamtećih osjećaja bez obzira na količinu drhtaja kojima mi se pomjera tlo pod nogama jer rizik u nama i pred nama bio bi prevelik!”