Volim te, želim te kao ni jednu ženu do sada, postala si moja pasija, opsesija, moje  misli koje me ne napuštaju   ni u onim najaktivnijim trenucima moje svakodnevice. Ne znam jesam li potpuno poludio  ili mi se događa nešto najljepše u životu. Želim te upoznati, sto prije doći u tvoj grad i ondje te pronaći,  vjeruj mi doći ću unatoč kontinentima koji nas dijele,  samo mi dopusti  da te volim! – riječi su to čovjeka  upućene djevojci s  nekog drugog kraja svijeta, s  druge strane društvene mreže.

Voljeti svaki dan i znati da donosi nove trenutke, izazove,  nova iskustva, neprocjenjivo je. Biti u stalnoj borbi s njima i više su mi  od toga jer krajnji mi je cilj postati boljom, ispunjenijom i sigurnijom,  nebitno o kom dijelu života se radi i ako bilo koji od njih barem za milimetar  ide u boljem i pozitivnijem smjeru čini me sretnijom – razmišljanja su to mlade, moderne  i komunikativne djevojke koja uvijek nalazi dobar način  da proslavi svaki  novi dan i ono lijepo što se događa u njemu.

I tako promišljena i sigurna  na svom terenu sve do jednog dana dok slučajno nije započela razgovor s nepoznatim čovjekom u ovom modernom,  virtualnom svijetu. Elokventan, dubok u svojim promišljanjima, zreo, logičan…  vrlo je brzo uspio protresti njezine sigurno građene zidove do temelja. Neka čudna  i jaka emocija započela je svoj ples, okrećući je sve brže i povezujući ih sve jače. I tako je    poznanstvo koje je započelo  iz čiste zabave  uskoro danonoćno počelo okupirati njezine  misli, tražeći svoj smisao i misiju ,  zaprijetivši  da je potpuno savlada. Neki čudni emotivni porivi, njoj do tada potpuno nepoznati,  tjerali su je da  još dublje krene u  otkrivanje onog nepoznatog ,  ali i te kako stalnog i  prisutnog,  da se otvori toj nenadanoj emociji koja je sve više obuzimala i nije popuštala.

Malo po malo viralni razgovor dobivao je sve veća očekivanja, postajao  dominantniji, tražeći bezuvjetnu ljubav, susret, planiranje budućnost …  Mnogo lijepih riječi, dubokoumnih misli, životnih  uputa, uvjeravanja, obećanja od već dragog joj čovjeka. Sve je se to počelo i te kako ticati i  izazivati  treptaje u duši,  mamiti  smijeh  na lice i izmicati tlo pod nogama. I što sada, pitala se?

Međutim,  onaj njezin sigurni  svijet, čvrsto opasan bedemima,  nikako joj nije davao mira, preskočiti sve te zidove ili ostati zatvorena  u njima.  Znala je da mora smoći snage  i preispitati se,  osvijestiti da je i virtualna ljubav dio životnog iskustva i da treba  znati upraviti njome kao uostalom i sa svime do tada, biti častan, otvoren prema istini i ne zatvarati oči, iz čega su nakon dubokog promišljanja  proizišle i njezine riječi upućene njemu.

„Iz  najdubljeg  dijela moje nutrine, znam da osoba mora biti iskrena i poštena   prema  sebi i drugima,  promišljena… jer ako  se nema  ništa za ponuditi osim lijepih riječi i „upitnih“ osjećaja,  trenutke  zanesenosti treba potisnuti i otvoriti vrata  stvarnosti. Lijepe riječi nisu život, život je nešto sasvim  drugo, djelovanje, pobjeda  nad samim sobom, kompromis, ispunjenje, svakodnevno činiti nekoga sretnim i zadovoljnim i ako to nije moguće, to nije stvarni  život, to je samo san, iluzija. Ne volim pričati na obvezujući način, ne želim raditi planove o budućnosti, ljubavi, sastajanju i životu na koje me ti navodiš.  Sve te  riječi imaju veliku težinu u mom stvarnom životu, previše ih cijenim da bi se njima rasipala.

Ali bez obzira i na sve tvoje lijepo sročene riječi i rečenice, pozive na akciju i obećanja,  osjećam da si  nemiran. Ne želiš priznati, ali ja osjećam da si unatoč preplavljenim emocijama  oprezan i pomalo nesiguran jer još u potpunosti nisi otkrio tko sam,  ne znaš jesam li žena koju se zaslužuje bezgranično voljeti ili  sam anđeo ili sami  vrag koji se na tvom putu našao da te uništi? Već sam do sada o tebi nešto naučila, znam da si igrač, riskiraš, odlučio si,  ideš na sve ili ništa. Da, to je dobro, ali ponekad i nije. Ti si borac koji ne zna  gubiti. U odbijanju se ljutiš, uvrijeđen si , isključiv, netko tko se  u tom trenutku ne želi  otvoriti, misliš da je najbolje ostati sam i sam izvidati svoje rane.  Uredu, ako je to ono što želiš, poštujem.

Možda me zamišljaš kao  nježnu i dragu osobu, da mogu biti i takva, ali sam i borac. Kada sam opuštena, pomalo vragolasto  izazivam, smijem se , šalim…ali ona moja ozbiljnija strana je vrlo složena, razumna, jasna i poštena i ne mislim da moje riječi nekoga mogu povrijediti,  ako se koriste kako bi se   naučilo  nešto novo,  izbacilo loše osjećaje, kao i sve ono što je nepotrebno i nekorisno. Da, vrlo sam realna  u svakom trenutku, kod mene realnost nadvladava emocije, uvijek   previše svoja,  ne dopuštajući da me se  olako uvuče u dubinu plamtećih osjećaja bez obzira na količinu drhtaja kojima mi se  pomjera  tlo pod  nogama  jer   rizik u nama i pred nama bio bi prevelik!”