„Kao  dijete gledao sam planine koje su okruživale moju Žrnovnicu, želeći pritom  što brže narasti i započeti pentranje  po njima. Bio je to jednostavno zov s kojim sam  se najvjerojatnije  rodio, a poslije mu možda i nesvjesno davao priliku da se  razvija u meni. To je jednostavno neprekinuti proces koji traje i danas i stalno „vrišti“ u meni.  Možda je to s dublje razine gledano zov za nekakvim dubljim ispunjenjem mene kao  čovjeka, mene  kao osobe koja je svjesna prirode, života i njihove pozitivne sinergije, a time i one  reflektirajuće  koja me ispunjava , a koju najbolje osjećam   u planinama i to ne na bilo koji način,  već  dugim i upornim hodom, onim koji  me iscrpljuje do  srži. Takvim iscrpljivanjem  dosegne se razina  poništenja, jer kada se  dođe  do vrha,  zapravo si  pun i prazan i to je jedno vrlo  neobično stanje i jednostavno ga svatko ponaosob  treba iskusiti i u njemu pronaći i taj nevjerojatni užitak. Ujedno treba  znati  da i  kada se dosegne taj  vrhunac da je to  tek pola puta jer treba se i vratiti. Spajanje  psihičke   i fizičke energije  u prirodnom okruženju  omogućava primanje i davanje pozitive koja je uvod za novu razinu ispunjenja i zadovoljstva“.

Ove pomalo filozofske riječi o planinama i planinarenju nisu samo glas u vjetru već su i načelo  ponašanja    „prekaljenog“ planinara Ivice Lolića,  ujedno i člana Upravnog odbora Planinarskog kluba Gojzerice iz Splita kojeg sam imala priliku poslušati tijekom održavanja redovite godišnje Skupštine kluba na kojoj je bio predsjednik Radnog predsjedništva.   Nakon ovih riječi nisam mogla ne zadovoljiti znatiželju i ne nastaviti  razgovor  te  zagrebati  malo dublje u ovu planinarsku filozofiju koju ovaj  čovjek potaknut prirodom zacijelo već dugo razvija u sebi.

 „Mi planinari nismo normalni“ – kaže Ivica i nastavlja „ ali naravno to je figurativno kazano jer planinarenje  je  nešto duboko usađeno u iskonu svih nas , ali  civilizacija je otišla u jednom drugom smjeru, onom urbanom kojeg je velika većina ljudi objeručke prihvatila, zatirući  pritom slobodu kretanja, prirodno urođenu u nama. Mi planinari idemo u drugom smjeru,  kada smo slobodni hrlimo u prirodu, u planine, ne idemo u zatvorene prostore ispijati kave. Eto zato prema nekim današnjim, ustaljenim, većinskim  mjerilima ponašanja  nismo normalni jer živimo u skladu s prirodom i njezinim  postulatima“.

Međutim teško mu je objasniti što je to u njemu i njemu sličnima što ih vuče planinama jer kaže da je i sam dugo na to tražio odgovor i da ga nije našao kao uostalom ni  najveći  svjetski alpinisti. Kao približan odgovor na to pitanje citira planinarskog  velikana Edmunda Hillary-a: „U planine idem zato što postoje“  stoga bi se njegove riječi mogle nadograditi i novom tvrdnjom „Čovjek da bi  postojao mora ići u planine“ , pa prema tome neka svatko rasvijetli tvrdnju na sebi najbliži  način.

Mnogi su po pričama čuli kako je to nevjerojatan osjećaj doći do vrha i osjetiti njegovu silnu energiju, ali ne znaju kako, međutim  Ivica nasuprot prethodnoj dilemi  za postizanje  tog divnog osjećaja ima vrlo jednostavno rješenje.

„Najbolje se upisati u planinarsku školu,  bilo kojeg društva,  ako su baš amateri naučit će osnove planinarenja, a potom se prema vlastitim aspiracijama opredijeliti i za viši stupanj planinarenja, penjanje, alpinizam, speleologiju  i slično“.

Članovi Uprave   zadovoljni su kako je protekla  prva Skupština jer ako se u obzir uzmu parametri  po kojima se može mjeriti uspješnost rada,  svi su ispunjeni.

„Prva godina rada u klubu polučila je veliki uspjeh,   po  broju izleta, vodiča, akcija… Dakle svi  parametri po kojima se mjeri rad jednog planinarskog društva su ispunjeni kao i onaj  najvažniji, a to je razvijanje pozitivnih odnosa među ljudima, kako u klubu, tako još više na izletima  gdje trebamo  jako paziti jedni   na druge,  u fizičkom,  ali i onom emotivnom smislu, da među svim članovima vlada pozitivna energija.  I to uspješno njegujemo. Cilj nam je ostvarenje pozitivne energije koja kola i povezuje ljude, prepoznatljiva svima, a pogotovo onima koji nam se tek žele pridružiti i  postati članovi ovog našeg planinarskog svijeta“ – nastavlja Ivica u svom stilu, a za kraj razgovora pridružuje nam se i Marija Paro – predsjednica kluba i tajnik Ivan Jozinović, inače i prezenter prve godine rada Gojzerica.

„ Vrlo sam zadovoljan  kako je protekla Skupština. Uvod u Skupštinu bio je pomalo neobičajan jer naši članovi su se najprije malo podružili i opustili uz domjenak,  nakon čega smo vrlo  ležerno pristupili i poslovnom razlogu našeg okupljanja. Imao sam dojam da nije Skupština već jedno opušteno i prijateljsko okupljanje na kojem smo razgovarali o planu i programu za proteklu, kao i za tekuću godinu – kaže Ivan, a Marija ga nadopunjava: „U tekuću godinu ulazimo  spremniji jer smo organizacijski i financijski daleko premašili naša očekivanja i ciljeve, ali smo postavili i nove izazove i ciljeve koje želimo slijediti.  Čeka nas puno već isplaniranih i objavljenih izleta koje ćemo realizirati s našim vodičima, inače i predlagateljima istih, a vrlo su pozitivno ocijenjeni i od široke skupine naših kolega koji se već godinama aktivno bave planinarskim aktivnostima i organizacijom. Osim toga želimo sudjelovati u   humanitarnim  akcijama, markiranju staza, želimo  novi klupski prostor, našu planinarsku kućicu i ono najvažnije, i  ove godine organiziramo  dvije opće planinarske škole,  ova proljetna je već prepunjena, a organizacija jesenske nas  tek očekuje“  – završavam  za ovaj put priču s  Marijom i Ivanom, ostavljajući još puno toga  i za neke nove prigode.

Prema  svim predloženim i usvojenim  točkama koje sam čula na Skupštini, ne preostaje mi ništa nego poželjeti im puno sreće u daljnjem radu i druženju, a   prema dosadašnjim iskustvima sigurna sam  da će u tome i uspjeti.  Zato i vama dragi čitatelji predlažem da se pridružite ovoj pozitivnoj energiji,  novim  planinarskim podvizima, izmjerite, ali i proširite svoje mentalne i fizičke granice.

Izvor foto: PK Gojzerice