
„Kao dijete gledao sam planine koje su okruživale moju Žrnovnicu, želeći pritom što brže narasti i započeti pentranje po njima. Bio je to jednostavno zov s kojim sam se najvjerojatnije rodio, a poslije mu možda i nesvjesno davao priliku da se razvija u meni. To je jednostavno neprekinuti proces koji traje i danas i stalno „vrišti“ u meni. Možda je to s dublje razine gledano zov za nekakvim dubljim ispunjenjem mene kao čovjeka, mene kao osobe koja je svjesna prirode, života i njihove pozitivne sinergije, a time i one reflektirajuće koja me ispunjava , a koju najbolje osjećam u planinama i to ne na bilo koji način, već dugim i upornim hodom, onim koji me iscrpljuje do srži. Takvim iscrpljivanjem dosegne se razina poništenja, jer kada se dođe do vrha, zapravo si pun i prazan i to je jedno vrlo neobično stanje i jednostavno ga svatko ponaosob treba iskusiti i u njemu pronaći i taj nevjerojatni užitak. Ujedno treba znati da i kada se dosegne taj vrhunac da je to tek pola puta jer treba se i vratiti. Spajanje psihičke i fizičke energije u prirodnom okruženju omogućava primanje i davanje pozitive koja je uvod za novu razinu ispunjenja i zadovoljstva“.

Ove pomalo filozofske riječi o planinama i planinarenju nisu samo glas u vjetru već su i načelo ponašanja „prekaljenog“ planinara Ivice Lolića, ujedno i člana Upravnog odbora Planinarskog kluba Gojzerice iz Splita kojeg sam imala priliku poslušati tijekom održavanja redovite godišnje Skupštine kluba na kojoj je bio predsjednik Radnog predsjedništva. Nakon ovih riječi nisam mogla ne zadovoljiti znatiželju i ne nastaviti razgovor te zagrebati malo dublje u ovu planinarsku filozofiju koju ovaj čovjek potaknut prirodom zacijelo već dugo razvija u sebi.

„Mi planinari nismo normalni“ – kaže Ivica i nastavlja „ ali naravno to je figurativno kazano jer planinarenje je nešto duboko usađeno u iskonu svih nas , ali civilizacija je otišla u jednom drugom smjeru, onom urbanom kojeg je velika većina ljudi objeručke prihvatila, zatirući pritom slobodu kretanja, prirodno urođenu u nama. Mi planinari idemo u drugom smjeru, kada smo slobodni hrlimo u prirodu, u planine, ne idemo u zatvorene prostore ispijati kave. Eto zato prema nekim današnjim, ustaljenim, većinskim mjerilima ponašanja nismo normalni jer živimo u skladu s prirodom i njezinim postulatima“.

Međutim teško mu je objasniti što je to u njemu i njemu sličnima što ih vuče planinama jer kaže da je i sam dugo na to tražio odgovor i da ga nije našao kao uostalom ni najveći svjetski alpinisti. Kao približan odgovor na to pitanje citira planinarskog velikana Edmunda Hillary-a: „U planine idem zato što postoje“ stoga bi se njegove riječi mogle nadograditi i novom tvrdnjom „Čovjek da bi postojao mora ići u planine“ , pa prema tome neka svatko rasvijetli tvrdnju na sebi najbliži način.

Mnogi su po pričama čuli kako je to nevjerojatan osjećaj doći do vrha i osjetiti njegovu silnu energiju, ali ne znaju kako, međutim Ivica nasuprot prethodnoj dilemi za postizanje tog divnog osjećaja ima vrlo jednostavno rješenje.
„Najbolje se upisati u planinarsku školu, bilo kojeg društva, ako su baš amateri naučit će osnove planinarenja, a potom se prema vlastitim aspiracijama opredijeliti i za viši stupanj planinarenja, penjanje, alpinizam, speleologiju i slično“.

Članovi Uprave zadovoljni su kako je protekla prva Skupština jer ako se u obzir uzmu parametri po kojima se može mjeriti uspješnost rada, svi su ispunjeni.
„Prva godina rada u klubu polučila je veliki uspjeh, po broju izleta, vodiča, akcija… Dakle svi parametri po kojima se mjeri rad jednog planinarskog društva su ispunjeni kao i onaj najvažniji, a to je razvijanje pozitivnih odnosa među ljudima, kako u klubu, tako još više na izletima gdje trebamo jako paziti jedni na druge, u fizičkom, ali i onom emotivnom smislu, da među svim članovima vlada pozitivna energija. I to uspješno njegujemo. Cilj nam je ostvarenje pozitivne energije koja kola i povezuje ljude, prepoznatljiva svima, a pogotovo onima koji nam se tek žele pridružiti i postati članovi ovog našeg planinarskog svijeta“ – nastavlja Ivica u svom stilu, a za kraj razgovora pridružuje nam se i Marija Paro – predsjednica kluba i tajnik Ivan Jozinović, inače i prezenter prve godine rada Gojzerica.
„ Vrlo sam zadovoljan kako je protekla Skupština. Uvod u Skupštinu bio je pomalo neobičajan jer naši članovi su se najprije malo podružili i opustili uz domjenak, nakon čega smo vrlo ležerno pristupili i poslovnom razlogu našeg okupljanja. Imao sam dojam da nije Skupština već jedno opušteno i prijateljsko okupljanje na kojem smo razgovarali o planu i programu za proteklu, kao i za tekuću godinu – kaže Ivan, a Marija ga nadopunjava: „U tekuću godinu ulazimo spremniji jer smo organizacijski i financijski daleko premašili naša očekivanja i ciljeve, ali smo postavili i nove izazove i ciljeve koje želimo slijediti. Čeka nas puno već isplaniranih i objavljenih izleta koje ćemo realizirati s našim vodičima, inače i predlagateljima istih, a vrlo su pozitivno ocijenjeni i od široke skupine naših kolega koji se već godinama aktivno bave planinarskim aktivnostima i organizacijom. Osim toga želimo sudjelovati u humanitarnim akcijama, markiranju staza, želimo novi klupski prostor, našu planinarsku kućicu i ono najvažnije, i ove godine organiziramo dvije opće planinarske škole, ova proljetna je već prepunjena, a organizacija jesenske nas tek očekuje“ – završavam za ovaj put priču s Marijom i Ivanom, ostavljajući još puno toga i za neke nove prigode.

Prema svim predloženim i usvojenim točkama koje sam čula na Skupštini, ne preostaje mi ništa nego poželjeti im puno sreće u daljnjem radu i druženju, a prema dosadašnjim iskustvima sigurna sam da će u tome i uspjeti. Zato i vama dragi čitatelji predlažem da se pridružite ovoj pozitivnoj energiji, novim planinarskim podvizima, izmjerite, ali i proširite svoje mentalne i fizičke granice.
Izvor foto: PK Gojzerice