…I tako je savršena obitelj  nestala iza ugla, a jedan  čovjek  je još uvijek gledao za njima, znatiželjno iščekujući  hoće li se mlada žena  još jednom okrenuti  i pogledala ga je onako kako žena gleda muškarca. I pogledala je!

Vidjevši njegov izraz lica prijatelja je zanimalo  što to radi ženama kada ima tako veliku moć nad njima, a on mu je odgovorio: „Ništa,  a možda i svašta. Možda je baš to ono što im se sviđa, žele nekog nepredvidljivog“.

Izvukao je mobitel i prijatelju pokazao poruke. Dobio sam njezin broj  i poslao poruku praveći se  da sam je poslao nekom koga dobro poznajem  „Mogao bih te pogledati milijun puta i još uvijek ne znati sve o tebi“.

Čekao sam čitavo popodne. Znao   sam da će mi odgovoriti jer takva je, dobro  odgojena i razmišlja linearno. Siguran sam da je  čitajući  poruku,  s jedne strane željela odgovoriti,  a s druge se bojala da ne napravi nešto neprilično.

Odgovorila mi je da misli da sam pogriješio broj, a ja sam joj na to odgovorio: „A što ako me na tu grešku navela sreća, ako sam baš tu grešku trebao počiniti“  i u tom trenutku sam gotovo čuo njezin smijeh. Znao sam da je tu poruku dobila baš u pravom trenutku jer svaka žena , bez obzira na to koliko joj uspješna karijera bila, koliko krasnu djecu i obitelj imala  u jednim trenutku će se osjetiti posve sama. I u tom trenutku će se sjetit tebe koji si je nasmijao.

Nakon nekoliko dana postao sam joj navika  nešto što je preraslo u dio njezinog života . Svaki dan  rečenica dvije,  lijepa misao  bez ikakvih aluzija.

Zatim prestaneš sa svim tim. Dva dana se ne javljaš. Ni jedne jedine porukice , a onda shvati da joj nedostaješ, sad si joj već stvarna  činjenica u životu, trenutak kojeg očekuje, razlog za smijeh. Onda se javiš i ispričaš se,  kažeš da si imao nekih problema i pitaš je nešto sasvim  jednostavno,  jesam li ti nedostajao? Što god odgovorila vaš će odnos od tog trenutka biti drugačiji.

Ako ne odgovori  to znači da se boji, a  ako se boji to znači da bi mogla popustiti. Iz toga se možeš izvući  i napisati: “Ti meni jesi“ i lagano nastaviš dalje  „Želim te upoznati“.

Vrlo brzo sve je u mobitelu. Ona je  na fotografijama gola, samo sa šeširom na glavi, miluje svoje grudi, kao i sve one druge puno smjelije.

Kad žena prijeđe tu granicu više se ničega ne stidi, prepusti se, želi slobodu…

Predivna obitelj ponovo je sjedila za stolom u elitnom restoranu, a čovjek iz sjene prišao je konobaru i dao mu dva lijepo zapakovana poklona, zamolivši ga  da ih uruči supružnicima, svakome svoga.  U ženine ruke stavljena je prekrasna kutija s aranžiranom divljom orhidejom i  pričvršćenom porukom –  Doista me voliš? Istog trenutka je podigla pogled i  pogledala muškarca za kojeg je znala da ju je poslao. On je podigao čašu gledajući je preko ruba, nazdravljajući joj. Gucnuo je vino. Bilo je izvrsno rashlađeno.

Suprug je otvorio omotnicu. Nije mogao vjerovati svojim očima. Unutra je bilo nekoliko fotografija , njegova supruga usred divljeg seksa s nekim drugim tipom. Okrenuo je fotografije prema supruzi i prije nego li se uspio pribrati žestoko ju je udario  dlanom preko lica, uzevši fotografije koje će mu pri razvodu dobro doći  i izjurio van.

Žena je plakala i umirivala djecu, izlazila je iz punog restorana   s crvenim obrazom i vidljivim tragovima na licu, osobno i javno osramoćena.

Šutke je  stala pred muškarcem koji joj  je sve ovo priredio i pogledala ga duboko u oči.

On je uzeo vino i otpio gutljaj, obrisao usta ubrusom i ponovo ga stavio preko krila, govoreći:

„Možda si se previše udaljila od vlastite sreće. Kad ju ponovo pronađeš , znat ćeš je bolje cijeniti“…

 

 

 

 

 

Obrada djelića tekst iz knjige Čovjek koji nije želio voljeti  Federica Mocce – Anita Palada

Foto: Pexels