Foto: Anita Palada
Ratifikacija Istanbulske konvencije prometnula se u hrvatsku općenarodnu histeriju, što i ne čudi s obzirom na eksponiranost “najeminentnijih” imena s ultradesničarske političke scene, a na prosvjedu održanom na splitskoj rivi priliku za ponovni uzlet nastojale su iskoristiti i neke već ugasle političke zvjezdice, vjerojatno računajući na buduću potporu onih kojima trenutno služe.
Prema viđenom na splitskoj rivi ovaj skup nije organiziran i vođen da bi se na civiliziran način pokušale prevladati ideološke, a kamoli kakve druge korisne razlike u društvu. Radi se o političkom marketingu, smišljenom i pomno organiziranom okupljanju desno orijentiranih političkih struktura, instruiranim „šefovima“ iz sjene s jasno vidljivom oznakom Borba za moć i prevlast. Manipulativna borba za prevlast ovih interesnih skupina ogleda se u zavođenju mase, pomno insceniranom ludilu i histeriji kojima smo nažalost i do sada imali prilike svjedočiti i jedino čega se možemo sjetiti je njihov neslavan kraj.
Ali, naći se i sasvim slučajno, onako u prolazu, u filmu kojem ne želiš ni ime znati, a kamoli u njemu aktivno sudjelovati, opterećuje i iscrpljuje kreativno stvaralaštvo i radnu svakodnevicu, kočeći razmišljanje o nekim novim dimenzijama.
U neafirmiranim sredinama kao što se nažalost pokazala i ova naša cijeli život pojedinih masa je život izvan života jer važnije je živjeti za ciljeve određenih političkih struktura negoli graditi i raditi za sebi i na sebi, a time i za društvo u cjelini. Treba pojedinim strukturama pomoći utažiti žudnju za vlašću jer ona im iz nekih samo njima poznatih razloga pripada, bez obzira što vodi u bespogovorno, nejednako i autokratsko društvo. A što mi kao društvo i slobodni građani ove zemlje dobivamo, kakvom društvu pripadamo? Rezultat ovakvog nasilnog nametanja samovolje i histerije je da nema cjeline, nema društva, ali koga briga?
Međutim, briga je realno osviještenog i “malog” čovjeka koji živi mirnim, radnim i odgovornim životom. Diže mu se kosa na glavi, a s kosom i one najfinije čestice prašine koje su mu se nataložile u možđanima u trenucima Božjeg mira, spokoja i nauka jer ovo preslobodno i bezobzirno zadiranje u ljudsku psihu i intimu od strane samozvanih moralnih struktura ne samo da iritira već odbija, razara društvo, obitelj i prijatelje.
Božji nauk ovim ljudima sigurno nije uzor jer on propovijeda „ljubi bližnjega svoga, pomozi, brini o njemu, ujedini, ne razdvajaj“. Međutim, grupa dežurnih moralista masovnim i individualnim manipulacijama silom želi priskrbiti ovozemaljske povlaštene položaje, novac i moć, čak i nemoralne tjelesne užitke, zaboravljajući pritom da je XVIII. davno završilo , i da unatoč manipulacijama, organizacijama, prečesto degutantnim propovijedima i sveopćoj histeriji ima i onih koji žele živjeti svoj život i o njemu samostalno i slobodno odlučivati bez kojekakvog ispiranja mozga, ideologija, politika i dežurnih dušobrižnika, pritom priznavajući samo jednoga Boga onog koji kaže: Ja sam Gospodin Bog tvoj i nemaj drugih Bogova uz mene … i nema jer u poštenim glavama ih ne može ni biti.
