Foto izvor: Mladen Mužinić Frfa
Ovo je priča o čovjeku kojem je Bog namijenio da svakodnevno, bez obzira na godišnje doba, dio dana i vremenske uvjete spašava ljude koji se u hipu i nenadano nađu u životnoj agoniji koja za sobom donosi strah od neizvjesnosti i golu borbu za preživljavanje. Mladen Mužinić Frfa, instruktor splitskog HGSS-a ispričao nam je kakav je osjećaj pronaći nestalog čovjeka u nekoj nepristupačnoj divljini i u zadnjem ga trenu otrgnuti iz zagrljaja sigurne smrti. Nemali broj puta tijekom akcija i sam je smrti gledao ravno u oči, ali to ga nikada nije pokolebalo da akciju privede kraja na najbolji mogući način, da unesrećenom i njegovoj obitelji vrati osmijeh na lice i iz njihovog oka izmami suzu radosnicu. Za njega spašavanje ljudskih života nije nešto što se mora ili nešto što se radi po inerciji, on taj život živi 24 sata na dan, to je njegov stil i način življenja, a kako je započela njegova životna misija ispričao nam tijekom jedne stanke između dvije akcije.
“Iz ove perspektive mogu kazati da mi je najteža akcija spašavanja bila ona kornatska koja me se duboko dojmila i kao čovjeka i kao profesionalca. Ta akcija nije bila fizički zahtjevna, ali psihički me dotukla tako da su mi te slike i dan danas pred očima, još uvijek duboko proživljavam sve te trenutke koje sam tamo proveo. Kada smo stigli na odredište, otvorili smo vrata helikoptera i imali smo što vidjeti, gola i sasvim spaljena ljudska tijela, neka u sjedećem, a neka u ležećem položaju. Spustio sam se među njih, a nakon mene iz helikoptera se spustio i Stipe Božić. Nismo imali mnogo vremena za razmišljanje, odmah smo krenuli s evakuacijom, ali kako zlo nikad ne spava slučajno se tijekom leta otvorila elektromagnetska kuka helikoptera i ostali smo visjeti na dodatnom osiguranju (gurtni). Trebalo je brzo odlučiti gdje se najsigurnije spustiti s unesrećenima. Sletjeli smo u maslinik gdje sam iskopčao sebe i trojicu unesrećenih, a helikopter je ponovo uzletio. Tijekom polijetanja njegove elise razbuktale su požar i unesrećene sam ponovo morao vaditi iz vatrenog obruča pri čemu su mi pomogli stanovnici Šipnata. Cijela akcija sličila je na apokalipsu ili scenarij nekog horor filma, spašavanju nikad kraja. Kada smo napokon sletjeli u Zadar, nekolicinu ozlijeđenih, ali još uvijek živih smjestili smo u bolnicu, a mi smo sjeli jedan pokraj drugoga i od šoka nismo mogli sebi objasniti što smo preživjeli u ta dva i pol sata akcije, nismo bili u stanju progovoriti ni riječ, a i danas nakon toliko godina rana je još uvijek svježa i krvari. Bilo mi je teško i vrlo emotivno sam proživljavao trenutke kada sam u sudnici po tko zna koji put morao ponavljati svoje svjedočanstvo i evocirati olovno teške uspomene iz te akcije”.
Ali Kornati su samo jedan dio njegove životne i profesionalne priče. Iza Mladena je preko 1200 akcija, prestao ih je brojiti jer brojka sama za sebe ne znači ništa. Važno je što se iza te brojke krije, kakvi su stvarni rezultati i koliko je ljudskih života spašeno. Učestala spašavanja paraglajdera , potrage za izgubljenim ljudima, evakuacija unesrećenih s nepristupačnih područja, spašavanje ljudi od ugriza zmija otrovnica, izvlačenje ljudskih tijela iz minskog polja i još mnoge slične aktivnosti dio su Frfine svakodnevnice.
„Teško je i kada ljudi jednostavno nestanu i izgubi im se svaki trag. U tim situacijama dajemo sve od sebe da ih pronađemo. Imamo veliki uspjeh u potragama , čak i veći od naših učitelja iz Wales-a jer tijekom potrage prorade sva naša čula, znanja , vještine i instikti koji iz akcije u akciju sve više dolaze do izražaja. Sretni smo i zadovoljni kad pronađemo čovjeka. Osobito mi zadovoljstvo predstavlja kada se izgubljeni ili članovi njihove obitelji nakon akcije spašavanja oglase lijepim i toplim riječima zahvale, a pogotovo sam ranjiv kada se radi o djeci“.
“Nedavno sam se sastao s lovcem kojeg je prije petnaest godina ugrizla zmija otrovnica za vrat. Ponovni susret s njim i njegovom obitelji bio je vrlo emotivan. Tople riječi zahvale od njega i njegove obitelji nagnale su mi suze u oči, to je nešto najljepše što čovjek može doživjeti nakon akcije. U trenutku ugriza lovac se nalazio na nepristupačnom terenu , daleko od civilizacije. Nije bio svjestan otrovnog ugriza, mislio je da mu je tek neka grančica zapela za vrat i nije joj pridavao posebnu važnost. Ali kako je vrijeme odmicalo lovac se osjećao sve lošije, postajao je sve slabiji i slabiji i postao je svjestan da se ne radi o pukoj grančici već o ugrizu zmije otrovnice. Kasno je shvatio da je potrošio dragocjeno vrijeme i da mu život doslovno visi o koncu. Nitko nije vjerovao da ćemo stići na vrijeme, ali mi smo po dojavi odmah krenuli, napravili strategiju i stigli do njega prije smrti”.
“Spašavali smo i trojicu ljudi iz minskog polja koje se nalazilo u blizini Sinja. Otišli su po ručni kultivator preko miniranog polja, jedan je poginuo dok su druga dvojica zadobila teške tjelesne povrede. Helikopter se spustio pokraj minskog polja i uz pomoć minera izvukli smo ih van”.
„Ovo je samo mali dio akcija jer kad bih počeo sve redom nabrajati ne znam kad bih to sve ispričao. Nisam ni svjestan svih akcija jer mnoge od njih prošle su u hipu, neke nisam stigao ni registrirati jer stalno pristižu nove i tako u nedogled“.
Nastavlja se….
