Foto izvor: Mladen Mužinić Frfa

Ovo je priča o čovjeku kojem je Bog namijenio da svakodnevno, bez obzira na godišnje doba,  dio dana i vremenske uvjete spašava ljude  koji se u hipu i nenadano nađu u životnoj agoniji koja za sobom donosi strah od neizvjesnosti i golu borbu za preživljavanje. Mladen Mužinić Frfa, instruktor splitskog   HGSS-a  ispričao nam je kakav je  osjećaj pronaći nestalog čovjeka u nekoj nepristupačnoj divljini i u zadnjem ga trenu otrgnuti iz zagrljaja sigurne smrti. Nemali broj puta tijekom akcija i sam je smrti gledao ravno u oči, ali to ga nikada nije pokolebalo  da akciju  privede kraja na najbolji mogući način, da unesrećenom i njegovoj obitelji vrati osmijeh na lice i iz njihovog oka izmami suzu radosnicu. Za njega spašavanje ljudskih života nije nešto što se mora ili nešto što se radi po inerciji, on taj život živi 24 sata na dan, to je  njegov stil i način življenja, a  kako je započela njegova životna misija ispričao nam tijekom jedne stanke između dvije akcije.

“Iz ove perspektive mogu kazati da mi je najteža  akcija spašavanja bila ona kornatska koja me se duboko dojmila i kao čovjeka i kao profesionalca. Ta akcija nije bila fizički zahtjevna, ali psihički me dotukla tako da su mi  te slike i dan danas pred očima, još uvijek duboko  proživljavam sve te trenutke koje sam tamo proveo.  Kada smo stigli na odredište, otvorili smo vrata helikoptera i imali smo što vidjeti, gola  i sasvim spaljena ljudska tijela, neka u sjedećem, a neka u ležećem položaju. Spustio sam se među njih, a nakon mene iz helikoptera se spustio  i Stipe Božić. Nismo imali mnogo vremena za razmišljanje, odmah smo krenuli s evakuacijom, ali kako  zlo  nikad ne spava  slučajno se tijekom leta otvorila  elektromagnetska kuka  helikoptera i ostali smo visjeti  na dodatnom osiguranju (gurtni). Trebalo je brzo  odlučiti gdje se  najsigurnije spustiti s unesrećenima. Sletjeli smo u maslinik gdje sam iskopčao sebe i trojicu unesrećenih, a  helikopter je ponovo uzletio. Tijekom polijetanja njegove elise razbuktale su  požar i  unesrećene sam ponovo morao vaditi iz vatrenog obruča pri čemu su mi pomogli stanovnici Šipnata. Cijela akcija sličila je na apokalipsu ili scenarij nekog horor filma, spašavanju nikad kraja.  Kada smo napokon  sletjeli u Zadar, nekolicinu ozlijeđenih, ali još uvijek živih smjestili  smo u bolnicu, a mi  smo  sjeli jedan pokraj drugoga i od šoka nismo mogli sebi objasniti   što smo preživjeli u ta dva  i pol sata akcije, nismo bili u stanju progovoriti ni riječ, a i danas  nakon toliko godina rana je još uvijek svježa i krvari. Bilo mi je teško i vrlo emotivno sam proživljavao  trenutke kada sam u sudnici po tko zna koji put morao ponavljati svoje svjedočanstvo i evocirati olovno teške  uspomene  iz te akcije”.

Ali Kornati su samo jedan dio njegove životne i profesionalne  priče.  Iza Mladena je preko  1200 akcija, prestao ih je brojiti jer brojka sama za sebe ne znači ništa.  Važno je što se iza te brojke krije, kakvi su stvarni rezultati i koliko je ljudskih života spašeno. Učestala spašavanja paraglajdera , potrage za izgubljenim ljudima, evakuacija unesrećenih s nepristupačnih područja, spašavanje ljudi od  ugriza zmija otrovnica, izvlačenje ljudskih tijela iz minskog polja i još mnoge slične aktivnosti  dio su Frfine svakodnevnice.

 „Teško je i kada  ljudi jednostavno nestanu i izgubi im se svaki trag. U tim situacijama dajemo sve od sebe da ih pronađemo. Imamo veliki uspjeh u potragama , čak i veći od naših učitelja iz Wales-a  jer  tijekom potrage prorade  sva naša čula, znanja , vještine i instikti koji  iz akcije u akciju  sve više dolaze do izražaja. Sretni smo i zadovoljni  kad pronađemo čovjeka. Osobito mi zadovoljstvo   predstavlja kada se izgubljeni ili članovi njihove obitelji  nakon akcije  spašavanja oglase  lijepim  i toplim  riječima zahvale,  a  pogotovo  sam ranjiv kada se radi o djeci“.

“Nedavno sam se sastao s lovcem kojeg je prije petnaest godina ugrizla zmija otrovnica za vrat. Ponovni   susret s njim i njegovom obitelji bio je vrlo emotivan. Tople riječi zahvale od njega i njegove obitelji  nagnale su mi suze u oči, to  je nešto najljepše što čovjek može doživjeti nakon akcije. U trenutku ugriza lovac se nalazio na nepristupačnom terenu , daleko od civilizacije. Nije bio svjestan otrovnog ugriza,  mislio je da mu je  tek neka grančica zapela za vrat i nije joj pridavao posebnu važnost. Ali  kako je vrijeme odmicalo  lovac se osjećao sve lošije, postajao je sve slabiji  i slabiji i postao je svjestan  da se ne radi o pukoj grančici već o ugrizu zmije otrovnice.  Kasno je shvatio da je potrošio dragocjeno vrijeme i da mu život doslovno visi o koncu. Nitko nije vjerovao da ćemo stići na vrijeme, ali mi smo po dojavi odmah krenuli, napravili strategiju i stigli do njega prije smrti”.  

“Spašavali smo i trojicu ljudi iz minskog polja koje se nalazilo u blizini Sinja. Otišli su po ručni kultivator preko miniranog  polja, jedan je poginuo dok su druga dvojica zadobila  teške tjelesne povrede. Helikopter se spustio pokraj minskog polja   i uz pomoć minera  izvukli  smo ih van”.

„Ovo je samo mali dio akcija jer kad bih počeo sve redom nabrajati ne znam kad bih to sve ispričao. Nisam ni svjestan svih akcija jer mnoge od njih prošle su  u hipu,  neke nisam stigao ni registrirati jer stalno pristižu nove i  tako u nedogled“.

Nastavlja se….