Nakon sjete zbog tužne slike koju je zatekla došavši u misiju u selo Kiwumi u  Rwandi jedan slučajni susret nenadano  je razgalio njezinu dušu.  Jedanaestogodišnjeg  dječaka Revocata dječja razigranost dovela je do ograde kojom je ograđen misionarski kamp. Stajao je s druge strane žice, tužno, ali  radoznalo i iznenađeno promatrajući  Elizabeth Suzanu   jer vidjeti plavu ženu usred crne Afrike i nije baš uobičajena pojava za dječačića u izoliranom afričkom selu koji tek postaje svjestan života i ljudi oko sebe. Kada ga je i ona ugledala podario joj je najtužniji pogled i najljepši osmjeh kojeg je ikad vidjela i mahnuo joj svojim dugim, mršavim rukama. Iako svatko na svojoj strani žice, uspjeli su razmijeniti  nekoliko rečenica,  „začinivši“ ih s nekoliko spretnih gesti i rastali se.

Nakon što ga je srela Elizabeth Suzana nije  ga mogla  izbaciti iz glave, toliko ju je osvojio njegov osmjeh i tužan pogled  da ga je sljedećeg dana odlučila i potražiti.

„Bilo je to kao da tražim iglu u plastu sijena jer ipak je to selo od 35000 stanovnika, ali molila sam lokalne svećenike  i ravnateljicu područne škole da mi pomognu jer obećala sam mu  da ću ga naći.  I našla sam ga. Jednog dana sam mu „banula“ u razred, a kada me vidio svi smo imali osjećaj da će se onesvijestiti, toliko se zbunio da nije mogao stajati na nogama već je odmah sjeo, a pored njega i nastavnik kako bi mu barem malo olakšao situaciju. Djeca iz razreda su u znak odobravanja počela stupati nogicama o pod što je dodatno podgrijalo atmosferu i pojačalo ionako već uzburkane emocije. Nakon toga posjetila sam i njegovu kuću u kojoj živi s roditeljima i braćom u vrlo jadnim uvjetima. Željela sam mu tih dana barem malo olakšati tešku životnu situaciju darivajući ga nekim  sitnicama koje sam imala pri ruci, ali zamislite do kuće je morao trčećim  korakom kako mu ih putem  netko ne bi oteo. Družili smo se i razgovarali koliko su nam to mogućnosti dozvoljavale. Na njegovu zamolbu da mu kupim biciklu tražila sam odlične ocjene na kraju godine, ali dijete kao dijete, da ne čeka tako dugo na poklon  zamolio me da mu pošaljem barem sat na polugodištu tako da je ostalo sigurno da će ga i dobiti  jer ne sumnjam u njegovo obećanje da će učiti i uspješno završiti  razred, a moj skromni, malo dugoročniji zadatak je da mu osiguram mjesečnu rentu  koja će mu pomoći da ne bude gladan i da se školuje kako bi jednog dana imao zanat koji će mu nadam se pomoći da dostojno prehrani  svoju obitelj, a u kojoj mjeri će to biti moguće pokazat će vrijeme i okolnosti koje budu diktirale životom  u Africi“

U tom cijelom jadu i nevolji,  humanitarna udruga Hrvatsko srce za Afriku i njezini misionari nastoje djeci omogućiti koliko, toliko normalan život, djeci pružiti jedan obrok dnevno,  što  istini na volju i jest glavni razlog  njihovog dolaska u školu gdje im je organizirana i  nastava, uče  matematiku, engleski, trigonometriju, rješavaju testove koje je osobno pripremala i Elizabeth Suzana.

„Čim sam došla počela sam raditi u kontejneru u kojem sam slagala doniranu odjeću. Poslije su me zbog znanja engleskog jezika prebacili u školu gdje sam radila s djecom. Tu sam se naprepisivala testova za djecu od 6. osnovne do 3. srednje, pitanja iz krojenja, šivanja, maturalnih radova, grafikona, trigonometrijskih funkcija. Ponekad sam  u konverzaciji imala problema s razumijevanjem  jer loše izgovaraju engleski  i teško ih je razumjeti,  ali najzanimljivije od svega je da bi se sporazumjela i s onima koji ni riječ engleskog nisu znali  jer osmjeh i topao pogled jezik su duše kojeg svi ljudi jednako razumiju i otvaraju sva vrata“.

Budimo i mi vrijedni i požrtvovni  misionari, dajmo svoj skromni doprinos djeci Afrike jer situacija u Hrvatskoj jest teška, ali ono  što su oni zatekli u tom dijelu svijeta i  o čemu govore  neusporedivo je sa životom u bilo kojoj civiliziranoj zemlji u svijetu,  pa tako i s ovom našom.