Foto izvor: Elizabeth Suzana Kozina
Glad, bijeda i bolest dio su afričke svakodnevice. Malo se o tome govori, piše, snima jer izgleda da postoje vjerovanja ili predrasude prema kojima bi teret gladnog i napaćenog afričkog naroda mogao pasti i na leđa onoga tko o tome priča. Ali Elizabeth Suzana Kozina ne misli tako, ona ne priznaje stereotipe i predrasude, ona želi razgovarati o svojoj misiji u selu Kiwumi u Rwandi i situaciji koju je tamo zatekla, a sve kako bi se njezin glas proširio i osvijestio one koji ga čuju jer slike gladne i jadne djece progone je i nakon što se vratila u toplinu svoga doma i ne napušta je, dapače sve je jača težnja da im pomogne. Ona je u organizaciji humanitarne udruge Hrvatsko srce za Afriku proboravila mjesec dana u Kiwumi-ju , želeći pomoći voditelju misije, fra Ivici i drugim vrijednim misionarima u ispunjavanju svakodnevnih obveza i barem malo olakšati život djece koja tamo odrastaju jer glad i neimaština osjećaju se na svakom koraku i mnogo je truda, dobre volje i napora potrebno da se barem malo ublaži.
„U želji da pomognem djeci , željela sam pomoći i sebi. Postala sam svjesna da sam upala u žrvanj iz kojeg se neće biti lako izvući, posao, obveze, svakodnevna strka, zbrka, telefoni, sastanci , kompjuteri, moj su život programirali i tako da te kodove sve teže dešifriram, da pomalo gubim ono ljudsko u sebi i da se pretvaram u stroj. To nije u mojoj prirodi, željela sam se vratiti onom iskonskom, Božjem, a kako drugačije nego priznati sebi da se nalazim na nekom nepoznatom putu koji mi nije zapisan u genima. Iz tog mog životnog preispitivanja izrodila se želja koja me lani odvela u Kambodžu, a u listopadu ove godine i u Afriku, odnosno Rwandu gdje sam mogla dati djelić sebe onome kome sam najpotrebnija. Misije su me vratile u životne okvire kojima sam težila, otvorivši mi i neke sasvim nove vidike kojih se više ne bih odrekla ni da živim i sljedećih stotinu godina“.
Kročiti na afričko tlo i osjetiti kulturni šok sasvim je normalno i razumljivo, što je Elizabeth Suzana i očekivala, ali dodir sa selom i njegovim ljudima u kojem je boravila ostavili su i emocionalni šok kojeg se ni nakon povratka kući ne može tako lako otarasiti jer zatekla je kako kaže sliku koju nije mogla ni zamisliti.
„Po prašnjavim ulicama neki su me promatrali, pozdravljali , a neke me žene nisu htjele ni pogledati već su rukama prekrivale oči jer su me smatrale pogrdom, za njih je bijela žena zlo i zaziru od njezine pojave i blizine. Djeca su radoznala, gledaju, prate, nastoje se okoristiti na bilo koji način, ali ako se uzme u obzir da u svojim kućama imaju dva do tri obroka tjedno ništa nije čudno. Mali su, neuhranjeni, dugih, obješenih udova, ispupčenih stomaka, velikih i radoznalih očiju, upravo onakvi kakve ih ponekad imamo priliku vidjeti u medijima“.
Osim što su neuhranjeni i slabi žive u trošnim kućicama bez struje i vode. Osnovne higijenske i prehrambene artikle niti ne poznaju jer da ih i imaju gdje kupiti ne bi to sebi mogli priuštiti.
„Male , jadne kućice doslovno su sklepane od nekog trošnog materijala s malim prozorima kako drugi ljudi ne bi vidjeli u kakvoj bijedi žive, a unutrašnjosti još veća bijeda, na zemljanom podu neki ležajevi od dasaka, bez struje, vode , sa zahodom odnosno rupom u zemlji koja se nalazi nasred kuće. Dućana nema, a oni malobrojni s tek nekoliko artikala na policama za seljane koji žive od zemlje koju kopaju vlastitim rukama, preskupi su i ne mogu ih priuštiti. Misionari su ograđeni žicom radi sigurnosti, vrata se zaključavaju i s nekoliko lokota jer sve se krade, čak i ukosnice za kosu“.
Zdravstvena situacija je također vrlo teška što su joj potvrdili i mladi Francuzi, misionari s kojima se slučajno srela.
„Francuske misionare slučajno sam srela i u razmjeni iskustva ispričali su mi da se brinu o bolesnoj djeci koju nalaze po ulicama, zaraženu Aidsom i drugim bolestima, ali i o onoj koja se prostituiraju za koricu kruha. Njihova je misija maknuti ih s ulice i zbrinuti u neko prihvatilište. Bolesti su vrlo raširene , pogotovo malarija. Lijekovi se ne smiju dijeliti na kutije već samo po jedna tableta dnevno jer bi se zbog needuciranosti mogli predozirati i otrovati. Prosječni dohodak rijetko zaposlenih je 25 dolara što apsolutno nije dovoljno za živjeti, a zbog te oskudice ne prezaju ni od pripremanja otrovnih napitaka kojima znaju „počastiti“ i članove obitelji, ne štedeći ni djecu jer su im oni najveći „potrošači“ hrane“.
Što je Elizabeth Suzani razgalilo dušu usprkos teškoj i mučnoj slici koja ju je dočekala na crnom kontinentu pročitajte u drugom dijelu priče.
