Elizabeth Suzana Kozina: Moja čežnja da pomognem djeci Afrike svakim je danom sve jača, glad i neimaština osjećaju se na svakom koraku

01_01-elizabeth-suzana-compressorFoto izvor: Elizabeth Suzana Kozina

Glad, bijeda i bolest dio su afričke svakodnevice. Malo se o tome govori, piše, snima jer izgleda da postoje vjerovanja ili predrasude prema kojima bi teret gladnog i napaćenog afričkog naroda mogao pasti i na leđa  onoga tko  o tome priča. Ali Elizabeth Suzana Kozina ne misli tako, ona ne priznaje stereotipe i predrasude,  ona želi razgovarati o svojoj misiji u selu Kiwumi u Rwandi i situaciji koju je tamo zatekla, a sve kako bi se njezin glas proširio i osvijestio  one koji ga čuju  jer slike gladne i jadne djece progone je i nakon što se vratila u toplinu svoga doma i ne napušta je, dapače sve je jača  težnja da im pomogne. Ona je u  organizaciji  humanitarne udruge Hrvatsko srce za Afriku proboravila mjesec dana u Kiwumi-ju , želeći  pomoći  voditelju misije, fra Ivici i drugim vrijednim misionarima u ispunjavanju svakodnevnih obveza i barem malo olakšati  život djece koja tamo odrastaju jer glad i neimaština osjećaju se na svakom koraku i mnogo je truda, dobre volje i napora potrebno da se barem malo ublaži.

02_01-compressor

„U želji da pomognem djeci , željela sam pomoći i sebi. Postala sam svjesna da sam upala u žrvanj iz kojeg se neće biti lako izvući, posao, obveze, svakodnevna strka, zbrka, telefoni, sastanci , kompjuteri, moj su život programirali i  tako da   te kodove sve teže dešifriram, da pomalo gubim ono ljudsko u sebi i da se pretvaram u stroj. To nije u mojoj prirodi,  željela sam se vratiti onom iskonskom, Božjem,  a kako drugačije nego priznati sebi da se nalazim na nekom nepoznatom putu koji mi nije zapisan u genima. Iz tog mog životnog preispitivanja izrodila se želja koja me lani odvela  u Kambodžu, a u listopadu ove godine i u  Afriku, odnosno Rwandu gdje sam mogla dati djelić sebe onome kome sam najpotrebnija. Misije su me vratile u životne okvire kojima sam težila, otvorivši mi  i neke sasvim nove vidike kojih se više ne bih odrekla ni da živim i sljedećih stotinu godina“.

03_01-compressor

Kročiti na afričko tlo i osjetiti kulturni šok sasvim je normalno i razumljivo, što je Elizabeth Suzana i očekivala, ali dodir sa selom i njegovim ljudima  u kojem je boravila  ostavili su i emocionalni šok kojeg se ni nakon povratka kući ne može tako lako otarasiti  jer zatekla je kako kaže sliku koju nije mogla  ni zamisliti.

05_01-compressor„Po prašnjavim ulicama neki su me promatrali, pozdravljali , a neke  me žene nisu htjele ni pogledati već su rukama prekrivale oči jer su me smatrale pogrdom, za njih je bijela žena zlo i zaziru  od njezine pojave i blizine. Djeca su radoznala, gledaju, prate, nastoje se okoristiti na bilo koji način, ali ako se uzme u obzir da u svojim kućama imaju dva do tri obroka tjedno ništa nije čudno. Mali su, neuhranjeni, dugih, obješenih udova,  ispupčenih stomaka, velikih i radoznalih očiju, upravo onakvi  kakve  ih ponekad imamo priliku vidjeti u medijima“.

Osim što su neuhranjeni i slabi žive u trošnim kućicama bez struje i vode. Osnovne higijenske i prehrambene artikle niti ne poznaju jer da ih i imaju gdje kupiti ne bi to sebi mogli priuštiti.

„Male , jadne kućice doslovno su sklepane  od nekog trošnog materijala s malim prozorima kako drugi ljudi ne bi vidjeli u kakvoj bijedi žive, a unutrašnjosti još veća bijeda, na zemljanom podu neki  ležajevi od dasaka, bez  struje, vode , sa zahodom odnosno rupom u zemlji koja se nalazi nasred  kuće. Dućana nema, a oni malobrojni s tek nekoliko artikala na policama za seljane koji žive od zemlje koju kopaju vlastitim rukama,  preskupi  su i ne mogu ih priuštiti. Misionari su ograđeni žicom radi sigurnosti, vrata se zaključavaju  i s nekoliko lokota jer sve se krade, čak i ukosnice za kosu“.

Zdravstvena situacija je također vrlo teška što su joj potvrdili i mladi   Francuzi, misionari s kojima se slučajno srela.

04_01-compressor

„Francuske misionare slučajno sam srela i u razmjeni iskustva ispričali su mi da se brinu o  bolesnoj djeci koju nalaze po ulicama, zaraženu  Aidsom i drugim bolestima, ali i o onoj koja se prostituiraju za koricu kruha. Njihova je misija maknuti ih s ulice i zbrinuti u neko prihvatilište. Bolesti su vrlo raširene , pogotovo malarija. Lijekovi se ne smiju dijeliti  na kutije već samo po jedna tableta dnevno jer bi se zbog needuciranosti mogli predozirati i otrovati. Prosječni dohodak rijetko zaposlenih je 25 dolara što apsolutno nije dovoljno za živjeti, a zbog te oskudice ne prezaju ni od pripremanja otrovnih napitaka kojima znaju  „počastiti“ i članove obitelji, ne štedeći ni djecu jer su im oni najveći „potrošači“ hrane“. 

Što je Elizabeth Suzani razgalilo dušu usprkos teškoj i mučnoj slici koja ju je dočekala  na crnom kontinentu pročitajte u drugom dijelu priče.

 

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s