Iz sekunde u sekundu pratim stanje na požarištu u mojoj Dalmaciji , u mome Splitu, Tugarima, Žrnovnici, Privoru…,  a niz obraze suze same idu, što od tuge , što od pustog jada,  ali i ponosa na sve hrabre ljudi koji   je nadljudskim snagama  još uvijek brane.

S drugu stranu slušam što kažu neki predstavnici hrvatske vlasti i ne mogu se načuditi tlapnjama  koje izgovaraju  i ljudskom mizerijom kojom  zvuče  jer se niti u ovim teškim trenucima ne  trude biti ljudi i  napraviti odmak od onog birokratskog  rječnika, ponašanja  i promišljanja.

Pitam se onako ljudski,  pa zar ovi političari  ne osjećaju niti malo empatije prema svome narodu,  pa zar u tim ljudima ne teče krv, zar u njima nema života, od čega su satkani, jesu li toliko đavlu dušu prodali pa im je sasvim sve jedno što se  s  njihovim ljudima  i imovinom događa,  hoće li ti ljudi  živi moći izići iz plamenog obruča, ima li tamo male djece, staraca i invalida kojima   treba pomoć, gore li im kuće, maslinici, vinogradi?

U  glavi mi stalno  odzvanja  vapaj ljudi s požarišta i njihov poziv u pomoć jer plameni jezici mnogo toga su već  uništili u Žrnovnici, Privoru, Tugarima, Srinjinama…  i došli do prvih splitskih kuća, a usporedo s tim informacijama dolazi i izjava našeg premjera Plenkovića koji kaže  da je sve  pod kontrolom i da će ukoliko bude trebalo razmotriti situaciju i zatražiti  međunarodnu pomoć  jer da ovaj požar nema razmjere onog u Izraelu za kojeg    ga je njegov kolega    molio  za pomoć. Ima li naš premijer istu empatiju i percepciju situacije  kao i njegov kolega prosudimo sami.

Nažalost,  ona stara poslovica  Sit gladnome ne vjeruje  se i ovaj put pokazala točnom jer da se  u ovaj požar utkalo samo malo više ljudske vrijednosti, a manje one  političke  Split i njegova cijela okolica  danas su  mogli izgledati drugačije. A što ćeš, nitko od naših političara i rukovoditelja državnih službi  nije morao  osobno biti u koži onih ljudi koji  su zazivali pomoć i koji su  u trenu morali napustiti svoje ognjište  i svoj cijeli život pokupiti u  jednu plastičnu vrećicu.

Kada ih slušamo sve je jasno i lagano, a  kada situacija izmakne kontroli nitko nije kriv i bez imalo stida i srama prebacuju krivnju na onog drugog u lancu i uvjerava narod da je sve napravljeno  i da nikakvog propusta s njihove strane nije bilo.  Poručila bi im  da nas ne podcjenjuju jer  opet ću se referirati na onu narodnu –  Ako laže koza ne laže rog i stoga vas molim da  jednom zauvijek zapamtite  da ovaj narod nije glup.

Ne može se kazati  da neke od njih nismo vidjeli na TV-u u nekakvoj akciji, ali  ponekad  za spas  ljudskih života i njihove imovine nije dovoljno  samo poziranje pred medijima. Treba imati srca, vladati odgovorno i koordinirano,  biti vođa i dati sve od sebe da se narod izbavi iz nevolje,  a ne i u  najkritičnijim momentima  živjeti  lagodan život  državnog  dužnosnika  koji je netom  ustao iz udobne  fotelje i došao se malo prošetati prirodom. Takvo licemjerje ljudi  prepoznaju,  ali nažalost i  vatra koja je  nemilosrdno prkosila  i onim  vrijednim  ljudima  koji su se s njome istinski borili.

Trebalo je  zaći među narod, solidarizirati se s njim  i osluhnuti bilo  vatrogasaca, mještana, „orjunaša“ , „huligana“ i svih onih ljudi  koji  su zadnjim atomima snage branili Dalmaciju i dati im bezrezervnu podršku.   Ovaj narod ne traži mnogo , samo da budemo ono što jesmo – ljudi  koji su sposobni pogledati  sebi u lice i priznati  svoje slabosti i snage  i odgovorno  priznati  krivnju.

Stoga dragi političari, trebalo je biti iskren  i kazati  situacija je bila teška ,  ovakvim situacijama nismo dorasli i odlazimo, idemo raditi nešto drugo,  možda ćemo u tome  biti uspješniji.  Težimo istini, samokritici  i budimo heroji,  ne samo prema  svome narodu  koji je to i te kako zaslužio,  već i prema sebi, prestanimo se  više skrivati iza namještenih izraza lica i pomno biranih birokratskih rečenica. Budimo ljudi, pa će i najgore situacije i blamaže izgledati mnogo bolje!