Iz sekunde u sekundu pratim stanje na požarištu u mojoj Dalmaciji , u mome Splitu, Tugarima, Žrnovnici, Privoru…, a niz obraze suze same idu, što od tuge , što od pustog jada, ali i ponosa na sve hrabre ljudi koji je nadljudskim snagama još uvijek brane.
S drugu stranu slušam što kažu neki predstavnici hrvatske vlasti i ne mogu se načuditi tlapnjama koje izgovaraju i ljudskom mizerijom kojom zvuče jer se niti u ovim teškim trenucima ne trude biti ljudi i napraviti odmak od onog birokratskog rječnika, ponašanja i promišljanja.

Pitam se onako ljudski, pa zar ovi političari ne osjećaju niti malo empatije prema svome narodu, pa zar u tim ljudima ne teče krv, zar u njima nema života, od čega su satkani, jesu li toliko đavlu dušu prodali pa im je sasvim sve jedno što se s njihovim ljudima i imovinom događa, hoće li ti ljudi živi moći izići iz plamenog obruča, ima li tamo male djece, staraca i invalida kojima treba pomoć, gore li im kuće, maslinici, vinogradi?
U glavi mi stalno odzvanja vapaj ljudi s požarišta i njihov poziv u pomoć jer plameni jezici mnogo toga su već uništili u Žrnovnici, Privoru, Tugarima, Srinjinama… i došli do prvih splitskih kuća, a usporedo s tim informacijama dolazi i izjava našeg premjera Plenkovića koji kaže da je sve pod kontrolom i da će ukoliko bude trebalo razmotriti situaciju i zatražiti međunarodnu pomoć jer da ovaj požar nema razmjere onog u Izraelu za kojeg ga je njegov kolega molio za pomoć. Ima li naš premijer istu empatiju i percepciju situacije kao i njegov kolega prosudimo sami.
Nažalost, ona stara poslovica Sit gladnome ne vjeruje se i ovaj put pokazala točnom jer da se u ovaj požar utkalo samo malo više ljudske vrijednosti, a manje one političke Split i njegova cijela okolica danas su mogli izgledati drugačije. A što ćeš, nitko od naših političara i rukovoditelja državnih službi nije morao osobno biti u koži onih ljudi koji su zazivali pomoć i koji su u trenu morali napustiti svoje ognjište i svoj cijeli život pokupiti u jednu plastičnu vrećicu.
Kada ih slušamo sve je jasno i lagano, a kada situacija izmakne kontroli nitko nije kriv i bez imalo stida i srama prebacuju krivnju na onog drugog u lancu i uvjerava narod da je sve napravljeno i da nikakvog propusta s njihove strane nije bilo. Poručila bi im da nas ne podcjenjuju jer opet ću se referirati na onu narodnu – Ako laže koza ne laže rog i stoga vas molim da jednom zauvijek zapamtite da ovaj narod nije glup.
Ne može se kazati da neke od njih nismo vidjeli na TV-u u nekakvoj akciji, ali ponekad za spas ljudskih života i njihove imovine nije dovoljno samo poziranje pred medijima. Treba imati srca, vladati odgovorno i koordinirano, biti vođa i dati sve od sebe da se narod izbavi iz nevolje, a ne i u najkritičnijim momentima živjeti lagodan život državnog dužnosnika koji je netom ustao iz udobne fotelje i došao se malo prošetati prirodom. Takvo licemjerje ljudi prepoznaju, ali nažalost i vatra koja je nemilosrdno prkosila i onim vrijednim ljudima koji su se s njome istinski borili.
Trebalo je zaći među narod, solidarizirati se s njim i osluhnuti bilo vatrogasaca, mještana, „orjunaša“ , „huligana“ i svih onih ljudi koji su zadnjim atomima snage branili Dalmaciju i dati im bezrezervnu podršku. Ovaj narod ne traži mnogo , samo da budemo ono što jesmo – ljudi koji su sposobni pogledati sebi u lice i priznati svoje slabosti i snage i odgovorno priznati krivnju.
Stoga dragi političari, trebalo je biti iskren i kazati situacija je bila teška , ovakvim situacijama nismo dorasli i odlazimo, idemo raditi nešto drugo, možda ćemo u tome biti uspješniji. Težimo istini, samokritici i budimo heroji, ne samo prema svome narodu koji je to i te kako zaslužio, već i prema sebi, prestanimo se više skrivati iza namještenih izraza lica i pomno biranih birokratskih rečenica. Budimo ljudi, pa će i najgore situacije i blamaže izgledati mnogo bolje!