Ugodna vožnja autobusom od Splita do Sarajeva proticala je u ugodnoj atmosferi koju je vješto i nenametljivo  podgrijavala naša pratiteljica Ines, koja je preko svoje agencije Plautilla i organizirala ovo putovanje. Red priča, red bosanske pjesme, red legendi golicali  su našu maštu  i   davali nam priliku da uživamo  u ljudima, ulicama    i orijentalnom ugođaju i prije negoli smo stupili na njegovo tlo.

Baščaršija me i ovaj put  dočekala u svom vrlo živopisnom ruhu. Pogled najprije pada  na brojne, različito odjevene šetače koji svojim stilovima  povezuju   orijentalnu i  zapadnu kulturu i daju  sarajevskim ulicama štih  neobičnosti, a time  i poseban  šarm.

Ne mogu a da i ovaj put ne spomenem našeg sarajevskog vodiča Muhameda jer on je uistinu  kulturni ataše ovog grada. Započeo je priču  i  začas nas  uvukao  u   sarajevsku prošlost,  osmanlijsko, ratno i poratno vrijeme, a nama se na momente  činilo da  smo se utjelovili u život nekog bega, sultana ili  sportaša s XIV. Olimpijskih igara.

Ovaj put u fokusu moje  pažnje bila je, a što drugo  nego, gastronomija, ljudi i običaji. U  brojnim radnjama, ćevabdžinicama, buregdžinicama i slastičarnicama uz dobru uslugu  i slasne porcije  dobit ćete i dozu bosanskog humora i prijatnu otvorenost koja svoj vrhunac dosegne  kada s  domaćinima krenete pričati o Dalmaciji, ljetu i moru.

Šetajući ulicama grada sigurno ćete poželjeti isprobati i bosansku kuhinju, toliko razvikane ćevape, pite, burek i baklave. Budite sigurni da se ne radi o nikakvoj  promociji,  već  o pravim delicijama za koje do dolaska u Sarajevo nisam ni znala da mogu biti tako dobre i ukusne.  Jedno od vječnih pitanja koje svakog puta čujem  je gdje sjesti i pojesti najbolje ćevape,  pitu, burek ili baklavu i popiti dobru kavu.

Neke Sarajlije kažu da su ćevapi  dobri u svakoj ćevabdžinici i da je svejedno gdje  ćete ih pojesti, Hodžića, Mrkve, Želje ili Ferhatovića  dok drugi opet imaju svoja omiljena mjesta i okuse i preferiraju neke od njih što nama putnicima namirnicima  praktički  dođe na isto. Gdje god da ih probate budite sigurni da ćete biti i više nego zadovoljni jer kod svih se oni rade po posebnoj recepturi prema kojoj  se  ćevapa rade od govedine  i to od tri različita komada,  začinjena samo solju.  Meso  zrije u kontroliranim uvjetima nakon čega je spremno za roštilj, a služi se u somunu, ne u lepinji, s lukom i kajmakom koje nećete zaliti pivom kako ste možda naučili, već   domaćim  kiselim mlijekom.

Naravno nakon dobre šetnje i ćevapa potrebno je popiti i dobu kavu, a na vama je hoćete li naručiti tursku ili pak onu pravu bosansku jer pazite nije isto kao što mislite.

Razlika između turske kafe i bosanske kahve  je u jačini i ritualu koji se prakticira tijekom pripreme. Kad se kuha  turska kafa mljevena  zrnca i šećer stavljaju se u  već  prokuhanu vodu, a kod  kuhanja bosanske kahve,  ručno mljevena mirišljava  zrnca potrebno je najprije  “ispeći” što znači da  se    najprije  suha  zagrijavu i “peku” u džezvi,  potom     zaliju   vodom do pola   i prokuhavaju   tri puta nakon čega se  preostala prokuhana voda  ulijeva do samog vrha . 

Bosanci kafu piju iz  fildžana- malim, okruglim šalicama  bez ručke. Poslužuju je s kockicama šećera i ratluka (slastice punjene komadićima oraha) , a kad dođete  u goste nemojte zaboraviti da će vam  domaćin “ispeći” tri kafe -dočekušu, razgovorušu i sikterušu nakon koje vam jasno daje do znanja da je vrijeme da odete.

Ukoliko  naručite  burek i mislite da ćete dobiti tijesto s nadjevom od sira prevarili ste se jer sve su to pite, a samo je jedan burek i to onaj s nadjevom od mesa.

Koliko dobro sam  savladala  lekciju neka prosude Sarajlije i znalci bosanske kulture, a ono što sam  propustila naučiti i napisati ima dana, doći će i to na red jer još se nije rodio onaj koji bi cijelo Sarajevo, njegove ljude i običaje  mogao opisati u ovih nekoliko objavljenih tekstova.