Ugodna vožnja autobusom od Splita do Sarajeva proticala je u ugodnoj atmosferi koju je vješto i nenametljivo podgrijavala naša pratiteljica Ines, koja je preko svoje agencije Plautilla i organizirala ovo putovanje. Red priča, red bosanske pjesme, red legendi golicali su našu maštu i davali nam priliku da uživamo u ljudima, ulicama i orijentalnom ugođaju i prije negoli smo stupili na njegovo tlo.
Baščaršija me i ovaj put dočekala u svom vrlo živopisnom ruhu. Pogled najprije pada na brojne, različito odjevene šetače koji svojim stilovima povezuju orijentalnu i zapadnu kulturu i daju sarajevskim ulicama štih neobičnosti, a time i poseban šarm.
Ne mogu a da i ovaj put ne spomenem našeg sarajevskog vodiča Muhameda jer on je uistinu kulturni ataše ovog grada. Započeo je priču i začas nas uvukao u sarajevsku prošlost, osmanlijsko, ratno i poratno vrijeme, a nama se na momente činilo da smo se utjelovili u život nekog bega, sultana ili sportaša s XIV. Olimpijskih igara.
Ovaj put u fokusu moje pažnje bila je, a što drugo nego, gastronomija, ljudi i običaji. U brojnim radnjama, ćevabdžinicama, buregdžinicama i slastičarnicama uz dobru uslugu i slasne porcije dobit ćete i dozu bosanskog humora i prijatnu otvorenost koja svoj vrhunac dosegne kada s domaćinima krenete pričati o Dalmaciji, ljetu i moru.
Šetajući ulicama grada sigurno ćete poželjeti isprobati i bosansku kuhinju, toliko razvikane ćevape, pite, burek i baklave. Budite sigurni da se ne radi o nikakvoj promociji, već o pravim delicijama za koje do dolaska u Sarajevo nisam ni znala da mogu biti tako dobre i ukusne. Jedno od vječnih pitanja koje svakog puta čujem je gdje sjesti i pojesti najbolje ćevape, pitu, burek ili baklavu i popiti dobru kavu.
Neke Sarajlije kažu da su ćevapi dobri u svakoj ćevabdžinici i da je svejedno gdje ćete ih pojesti, Hodžića, Mrkve, Želje ili Ferhatovića dok drugi opet imaju svoja omiljena mjesta i okuse i preferiraju neke od njih što nama putnicima namirnicima praktički dođe na isto. Gdje god da ih probate budite sigurni da ćete biti i više nego zadovoljni jer kod svih se oni rade po posebnoj recepturi prema kojoj se ćevapa rade od govedine i to od tri različita komada, začinjena samo solju. Meso zrije u kontroliranim uvjetima nakon čega je spremno za roštilj, a služi se u somunu, ne u lepinji, s lukom i kajmakom koje nećete zaliti pivom kako ste možda naučili, već domaćim kiselim mlijekom.
Naravno nakon dobre šetnje i ćevapa potrebno je popiti i dobu kavu, a na vama je hoćete li naručiti tursku ili pak onu pravu bosansku jer pazite nije isto kao što mislite.
Razlika između turske kafe i bosanske kahve je u jačini i ritualu koji se prakticira tijekom pripreme. Kad se kuha turska kafa mljevena zrnca i šećer stavljaju se u već prokuhanu vodu, a kod kuhanja bosanske kahve, ručno mljevena mirišljava zrnca potrebno je najprije “ispeći” što znači da se najprije suha zagrijavu i “peku” u džezvi, potom zaliju vodom do pola i prokuhavaju tri puta nakon čega se preostala prokuhana voda ulijeva do samog vrha .
Bosanci kafu piju iz fildžana- malim, okruglim šalicama bez ručke. Poslužuju je s kockicama šećera i ratluka (slastice punjene komadićima oraha) , a kad dođete u goste nemojte zaboraviti da će vam domaćin “ispeći” tri kafe -dočekušu, razgovorušu i sikterušu nakon koje vam jasno daje do znanja da je vrijeme da odete.
Ukoliko naručite burek i mislite da ćete dobiti tijesto s nadjevom od sira prevarili ste se jer sve su to pite, a samo je jedan burek i to onaj s nadjevom od mesa.
Koliko dobro sam savladala lekciju neka prosude Sarajlije i znalci bosanske kulture, a ono što sam propustila naučiti i napisati ima dana, doći će i to na red jer još se nije rodio onaj koji bi cijelo Sarajevo, njegove ljude i običaje mogao opisati u ovih nekoliko objavljenih tekstova.