Služim, bez ikakvog očekivanja i osobnog traženja…..

andjela mircic,zdenac, kuba, venezuela,glad u svijetu

Je li došlo vrijeme da čovjek čovjeku prestane biti vuk i da mu postane  prijatelj, brat i najbliži rod?

Previše je tuge, jada i boli  u kojoj se utapa sve više ljudi. Svakodnevno  slušamo loše i za čovjeka pogubne vijesti jer svijetom vladaju neke čudne sile, bahatost, oholost  i svi drugi smrtni grijesi. Bilo bi   ljudski  zapitati se što možemo  napravili kako bi to promijenili jer gledajući iz ove perspektive  nad cijelim svijetom titra neka loša vibra,  možda nametnuta, a možda proizlazi i iz nas samih.

I zato kad pročitam barem jednu dobru i humanu vijest  u meni se javlja nada da će ovi loši vjetrovi  zapleteni  u ljudske  odnose uskoro proći i  da će nastupiti vrijeme u kojem ćemo opet imati oca i majku, brata i sestru i da ćemo  pronaći  prijatelja, ne nužno onog fizički bliskog već i onog dalekog, do nekog trenutka potpuno nepoznatog, ali nama rođenjem određenog,  kojeg ćemo prigrliti i pomoći mu kada  je  najpotrebnije. I dok i sama letim  ovim vrtlogom  u kojem sam se  malo po malo našla  pitam se  sanjam li  ili idealiziram svijet oko sebe i ima li opće nade da ispunim svoje snove?

andjela mircic, kuba,venezuela, udruga zdenac

Ali mlada misionarka Anđela Mirčić potvrdila mi je da ne sanjam jer  ona se svojim djelima,  stilom i načinom življenja izdigla, pobijedila sve  svoje strahove, predrasude, sumnje i  svoj život i  vrijeme poklonila slabima, nemoćnima i bolesnima. Usudila se poći tamo gdje nitko neće,  sve do Kube  i Venezuele  sa željom da pomogne  onima  stiješnjenima u bolesti,  siromaštvu, jadu i bijedi, a da se ne radi tek o pukom mladenačkom  hiru potvrdila je  svojom produhovljenošću, milosrđem i iskrenošću.

„Otišla sam  služiti, bez ikakvog očekivanja i osobnog traženja s jednom jedinom mišlju da pomognem onima kojima je moja  pomoć potrebna jer nije bitno dijeliti materijalno, bitna je dijeliti  ljubav jer ona  što se više dijeli, više i daje za razliku od onog materijalnog kojeg kada dijeliš sve manje ima“.

andjela mircic, kuba, venezuela, zdenac,glad u svijetu

I sada kad pogledam  svijet Anđelinim očima  tješim se da  nije  sve tako crno i beznadežno. Počela sam vjerovati da  čovjek čovjeku može biti brat  i prijatelj, i da takvih kao što je Anđela ima,  ali njihov glas se u ovom suludom svijetu ne čuje,  treba ga pojačati, pa neka i zaboli, ali samo neka se čuje.

Prije nego i sama krenem  glasno govoriti trebam se suočiti sama sa sobom i   iskreno odgovoriti.  Gdje sam ja na tom putu, što sam napravila da bih poboljšala svijet u kojem živim, koja je moja zadnja humana gesta i mogu li govoriti o zadnjoj ako nisam napravila ni onu prvu. Negdje sam čitala  da ukoliko želiš mijenjati svijet  moraš najprije  mijenjati sebe. Mislila sam da sam to znanje već davno usvojila  jer činilo mi se tako  jednostavno i logično, ali kad pogledam  dublje malo je toga  usvojeno da bi se primijenilo jer govoriti nije isto što i činiti.  I tako se moje misli roje  iz dana u dan, a  moje obećanje bit ću bolja, pomagat ću, dat ću ostaje zarobljeno  u mojim mislima, ali i u mojim djelima.  Osjećam da sam stiješnjena uz zid i da je krajnje vrijeme da se promijenim  i počnem služiti,  baš kao i Anđela, onako iskreno ljudski  bez ikakvog  očekivanja i osobnog traženja jer  jedino  ću tako  moći  promijeniti svijet.

Foto izvor: Anđela Mirčić

 

 

 

 

 

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s