Je li došlo vrijeme da čovjek čovjeku prestane biti vuk i da mu postane prijatelj, brat i najbliži rod?
Previše je tuge, jada i boli u kojoj se utapa sve više ljudi. Svakodnevno slušamo loše i za čovjeka pogubne vijesti jer svijetom vladaju neke čudne sile, bahatost, oholost i svi drugi smrtni grijesi. Bilo bi ljudski zapitati se što možemo napravili kako bi to promijenili jer gledajući iz ove perspektive nad cijelim svijetom titra neka loša vibra, možda nametnuta, a možda proizlazi i iz nas samih.
I zato kad pročitam barem jednu dobru i humanu vijest u meni se javlja nada da će ovi loši vjetrovi zapleteni u ljudske odnose uskoro proći i da će nastupiti vrijeme u kojem ćemo opet imati oca i majku, brata i sestru i da ćemo pronaći prijatelja, ne nužno onog fizički bliskog već i onog dalekog, do nekog trenutka potpuno nepoznatog, ali nama rođenjem određenog, kojeg ćemo prigrliti i pomoći mu kada je najpotrebnije. I dok i sama letim ovim vrtlogom u kojem sam se malo po malo našla pitam se sanjam li ili idealiziram svijet oko sebe i ima li opće nade da ispunim svoje snove?
Ali mlada misionarka Anđela Mirčić potvrdila mi je da ne sanjam jer ona se svojim djelima, stilom i načinom življenja izdigla, pobijedila sve svoje strahove, predrasude, sumnje i svoj život i vrijeme poklonila slabima, nemoćnima i bolesnima. Usudila se poći tamo gdje nitko neće, sve do Kube i Venezuele sa željom da pomogne onima stiješnjenima u bolesti, siromaštvu, jadu i bijedi, a da se ne radi tek o pukom mladenačkom hiru potvrdila je svojom produhovljenošću, milosrđem i iskrenošću.
„Otišla sam služiti, bez ikakvog očekivanja i osobnog traženja s jednom jedinom mišlju da pomognem onima kojima je moja pomoć potrebna jer nije bitno dijeliti materijalno, bitna je dijeliti ljubav jer ona što se više dijeli, više i daje za razliku od onog materijalnog kojeg kada dijeliš sve manje ima“.
I sada kad pogledam svijet Anđelinim očima tješim se da nije sve tako crno i beznadežno. Počela sam vjerovati da čovjek čovjeku može biti brat i prijatelj, i da takvih kao što je Anđela ima, ali njihov glas se u ovom suludom svijetu ne čuje, treba ga pojačati, pa neka i zaboli, ali samo neka se čuje.
Prije nego i sama krenem glasno govoriti trebam se suočiti sama sa sobom i iskreno odgovoriti. Gdje sam ja na tom putu, što sam napravila da bih poboljšala svijet u kojem živim, koja je moja zadnja humana gesta i mogu li govoriti o zadnjoj ako nisam napravila ni onu prvu. Negdje sam čitala da ukoliko želiš mijenjati svijet moraš najprije mijenjati sebe. Mislila sam da sam to znanje već davno usvojila jer činilo mi se tako jednostavno i logično, ali kad pogledam dublje malo je toga usvojeno da bi se primijenilo jer govoriti nije isto što i činiti. I tako se moje misli roje iz dana u dan, a moje obećanje bit ću bolja, pomagat ću, dat ću ostaje zarobljeno u mojim mislima, ali i u mojim djelima. Osjećam da sam stiješnjena uz zid i da je krajnje vrijeme da se promijenim i počnem služiti, baš kao i Anđela, onako iskreno ljudski bez ikakvog očekivanja i osobnog traženja jer jedino ću tako moći promijeniti svijet.
Foto izvor: Anđela Mirčić
