Još jedno adventsko putovanje u organizacije agencije Plautilla  iz Solina ostavilo je   za sobom tri lijepa i zadovoljstvom ispunjena  dana. Kao i svake godine skupina putoholičara  trebala je doživjeti čaroliju adventa u nekom europskom gradu , a kako se tradicija ne smije prekidati   odluka je pala  da  se posjeti  mađarska prijestolnica – Budimpešta  čiji ulični ugođaj u ovo doba godine uvelike podsjeća na onaj bečki.

 

Prema prvom uvidu u program  izgledalo je kao da bi nas noćna , poduža vožnja mogla iscrpiti i umanjiti  doživljaj, ali naš, već iskusni  avanturistički duh   nije nam dopustio niti da promislimo o tome, a kamoli da nam umanji  zabavu koja nam je bila na dohvat ruke.

Maglom obavijeno brdo Gelert   i bijelo, injem prekriveno drveće  zaželjelo  nam je dobrodošlicu i počastilo nas najljepšim pogledom  na  grad i mostove na Dunavu – Lančani most, Elizabetin most, Most slobode, Margaritin most  te utvrdu  Citadela i Spomenik slobode kojeg smo pozdravili raznoraznim   fotografskim pozama.  Ali ništa nas nije  više oduševilo od  Ribarske utvrde   koja je građena od  sedam  predivnih stožastih tornjeva  koji  simboliziraju   sedam plemena koja  su osnovala mađarsku državu.

Put nas dalje vodi do centralne budimpeštanske tržnice u kojoj,  iako je vani poprilično prohladno, vlada proljetno ozračje,  a sve zahvaljujući  brojnim  štandovima  na kojima u stotinu  boja stoji  izloženo   i oku primamljivo  voće i povrće, tradicionalno pravljen mađarski kulen i ostali  suhomesnati proizvodi, sir , slatkiši i naravno nezaobilazna crvena  paprika. Kako bismo i isprobali  netom viđene  specijalitete  popeli smo se kat više i sjeli u restoran u kojem smo  u  porciji gulaša okusili svu slast mađarske  kuhinje .

Napokon nas dočekuje prelijepo okićen centar grada koji  svojim blještavilom muti  razum i  trenutno  vodi  u neki novi bajkoviti svijet  u kojem  kao da žive dobre vile i mali vilenjaci  koji svojim čarobnim štapićima  stvaraju  božićnu čar i predivan blagdanski ugođaj. Ali osjećaj začaranosti ne prestaje ni drugog dana kojeg   vožnja  Dunavom u večernjim satima  dodatno pojačava. Prekrasno osvijetljen Parlament,  obližnji dvorci, utvrde i  mostovi  ustreptali su svaki osjet i probudili  želju  za ponovnim viđenjem.

Nismo mogli,  a da cijeli ugođaj ne preselimo  i  u naše raspoloženje. Smijeh, vesele upadice  i zadovoljstvo  dolazili su sa  svih strana, a najveća  radost  bila nam je  oraspoložiti  i one  u čijem  je oku do tada titrala  tuga.

Stoga vam drage moje putoholičarke  poručujem: „ Nemojte se mijenjati, ostanite takve kakve jeste, putujte i nastavite  iz srca, onako nesebično,  kako samo vi to znate,  dijeliti  radost i veselje svakom putniku namirniku  koji  se nađe na vašem putu i makar samo nakratko zaviri u vaš  svijet”.